Duče među srbima



Pišući o Jovanu Dučiću (1871.-1943.), Rade Konstantinović je odmah na početku istaknuo da je pjesnik bio sretan čovjek, koji je ideju sreće "uzdigao do svoje lične religije". Mislio sam da pjesnici nisu miljenici sreće, te da su, štoviše, mahom nesretni, jer vuku na plećima teško breme svoga roda, ali eto, Jovan Dučić bio je sretan mimo toliko nesretnih pjesnika, pa sam se pitao kako je baš njega zadesila takva milost, kako je baš on izabran za takav skupocjeni dar Božji, ili bilo čiji tko već daruje pjesnike. U svojoj knjizi "Blago cara Radovana" Dučić je lirski varirao o sreći, da bi svoje meditacije na tu sklisku temu začinio jednom svojom davnašnjom spoznajom da je "sretan zato što je Srbin". Imali smo i još imamo takvih sretnika među hrvatskim i srpskim pjesnicima. Biti sretan što si Srbin ili Hrvat - ima li išta poraznije za samu sreću? 

Dakle, Jovo je Dučić bio sretan zato što je Srbin, što mu je Bog pripomogao da se rodi "na periferiji turskoga Trebinja", ali ne kao inovjerac, musliman ili unijat, nego baš kao pravoslavni Srbin. A kakva bi ga tek nesreća zadesila da je rođen kao Židov, jer on piše da Židovi nemaju "urođenu dobrotu", da ne znaju što je sreća, a za Heinricha Heinea veli da je bio "plašljiv Jevrejin koji ne ume da se bije, nego da se podsmehne i pobegne". Dučić je već tada samo dograđivao onaj model koji će sljedbenici sreće što su Srbi širiti do naših dana, pa će tako jedan slavni Srbin, u svijetu poznatiji od Dučića, trenutačno uznik u scheveningenskoj palači, izjaviti prije dvanaest godina da se Srbi barem znaju tući, a ne kao "bedni" Židovi, koji su zli, sarkastični, lišeni dobrote i kuraži. A kada se novi srpski vožd rađao, uz slavlja i pjesničke fanfare, Židovi bijahu Albanci, Slovenci i dr. (Dučić je svojedobno pjevao: "Zastave prodaše bednim Jevrejima"). Trebalo je proći desetljeće pa da mit o Srbima koji se znaju tući padne u govna. Međutim, nacionalisti uvijek posljednji doznaju da su poraženi, ali zato odlično shvaćaju da upravo porazi šire slavu nacionalizma, jer u poraze su ugrađene žrtve o kojima će se pripovijedati s koljena na koljeno. 

Jovan Dučić umro je u Americi kao "četnik emigrant", kako je napisao Marko Ristić, koji je naveo neke značajke toga slavom i srećom ovjenčanog pjesnika, između ostalih da je bio loš i nesimpatičan tip, "sebičan, ambiciozan, beskarakteran, neinteligentan, skorojević i snob...". Miroslav Krleža objavio je, još 1924. godine, u Književnoj republici, zločesti tekst pod naslovom "Pogreb Jovana Dučića", u kojemu ismijava nacionalnoga barda, i to u času kad je bard o sebi pisao da bijaše "prešao iz sreće mladosti u sreću slavnog pjesnika". I baš tada našao se Krleža da zanovijeta kako je omaškom pročitao da je umro Dučić, premda je bio umro neki srpski diplomat, a pjesnik ga je samo veličao u posmrtnom slovu ističući pokojnikovu rasnu pripadnost, te Beograd kao prijestolnicu nemanjićke kulture. Šegačio se Krleža oko tog odra, jer je Dučić kiteći o pokojniku napisao nekrolog vlastitoj veličini. 

Miloš Crnjanski u svojim "Embahadama" zapisao je kako Dučić bješe "uobrazio da je vizantijskog, kneževskog porekla, pa su ga svi prijatelji titulisali, Duka. Ja nisam". A Matoš je s početka stoljeća također upozoravao na tu karakteristiku pomodnih pjesnika, među kojima je Dučić visoko kotirao, da se kite aristokratskim perjem i da im "imponiraju kao svim skorojevićima, zvučne titule, marquisi i kardinali". Dučić, taj samozvani conte, "toliko pjeva i pjevucka o gosparskom Dubrovniku kao da mu se djed zvao Pucić ili Kaboga", napisao je Matoš. To je česta pojava da pisci bježe od stvarnih biografija, ali kad već izmišljaju i kroje mnoge priče, kad se uvlače ispod kože drugih, što ne bi malo uplekali i vlastitu sudbinu u svijet imaginacije. To je bezopasno i ćaknuto sve dok ne postane probitačno. Ili, što je najgore, dok i sami mitomani ne povjeruju u svoje izmišljotine. 

Oko Jovana Dučića uvijek je bila neka pompa, posebice oko njegovih pokopa i prekapanja. Kada je prenesen iz Garyja i prepokopan na manastirskom groblju Sv. Sava u Libertyvillu, nad grobom je govorio glasoviti vladika srpski Nikolaj Velimirović, subrat mu po sreći što je Srbin. Jovan Dučić nije nikad mogao bez kraljeva i predsjednika, sam je pisao panegirike u slavu kralja Aleksandra, pa se i lani, 22. listopada, na posljednjem prekapanju na brdašcu Crkvine poviše Trebinja, našao netom izabrani predsjednik, nasljednik Miloševićev, Vojislav Koštunica. To je istovremeno bio i prvi kulturni podvig toga "mantijaša" koji bi najradije zamonašio cijeli svoj narod ili ga nekako povratio iz poganstva i ateizma u pravoslavni tor. Posmrtni ostaci ondje su položeni po pjesnikovu amanetu, a hram mu je vječni podigao beogradski protomajstor arh. Peđa Ristić, zvani Isus iliti Peđa Riđi. I opet se metanisalo, opet je jedan opskurni vladika, vabe ga Atanasije Jeftić, "pojao" pred hramom - psalme mrzovoljno i rutinski, a političke besmislice iskreno i ushićeno. 

Čim sam čuo da će pjesnikovi posmrtni ostaci biti preneseni u Trebinje, odmah sam znao tko će besjediti nad grobom. Tko drugi doli autor knjige "Kuku i lele", Matija Bećković, profesionalac koji će uvijek dobro odraditi svoj posao, bilo da govori nad otvorenom rakom kakve crnogorske babe, uvaženog pisca ili popa, vojnog ministra ubijenog u mafijaškom obračunu, ili pak nad kostima Jovana Dučića, friško uvezenim iz dalekog Libertyvilla. Bećković u svom naricanju veli da je u grobu u Libertyvillu Dučić "nađen ceo, spreman za daleki put, sa knjigom na grudima". Dakle, mrtvi je pjesnik spremno čekao, ponio je i knjigu, da ga njegov narod otkopa, te da u svojoj religioznosti dokaže "da kost nije kost, da pokojnik nije pokojnik, da grob nije grob". Tako Bećković nabraja i tu pred hramom Peđe Isusa još nam otkriva da je Jovo "pisao trećom rukom", te da se njegovim prekapanjem "preobrazilo i ovo brdo nad Trebinjem i svo postalo crkva". Nije orator riječ prozborio kako su dvojica srpskih pjesnika, Radovan Karadžić i Božidar Vučurević, prognali i posljednjeg trebinjskog muslimana, nije im pohvalio genocid, nego je to jednostavno prešutio. A kad mudrac šuti, onda nešto odobrava. 

Jovanova glava odletjela je još jednom, ovaj put pala je na Kalemegdanu, u Beogradu, i to proljetos, u godini nacionalne sreće kada je na srpski tron zasjeo pravi nacionalist. Naime, srušena je Dučićeva bista, rad kipara Riste Stijovića, koju je svečano otkrio 7. travnja 1993., na dan pedesetogodišnjice pjesnikove smrti, tada ratni predsjednik i vrhovni zapovjednik JA, književnik Dobrica Ćosić. U povodu toga vandalskoga i kriminalnog čina, oglasio se Dučićev sljedbenik i epigon manjeg formata Rajko Petrov Nogo i osudio "crnu bratiju" koja je "obezglavila Dučića". Epigon cilja da je to djelo ustaša ili balija, u svakom slučaju djelo "crne bratije", koja bi isto tako kidala žive srpske glave da su Srbi bili ovce. Meni se sve čini da bi to prije moglo biti djelo nekog pjesnikovog sunarodnjaka, jer nacionalizam ima svoju zakonitost i svoj unutarnji slijed, da se sa jačom mržnjom i bijesom obruši na svoje. Možda je taj vandal tek sada, u nekom feljtonu, pročitao kako je nacionalni poet pisao "Dubrovačke poeme" i kitio se latinskom kulturom, a taj je rušitelj možda ratovao za "srpski Dubrovnik", izgubio boj i ostao bez ičega, pa je pjesnikovo koketiranje s katolicizmom doživio kao izdaju. Nije mu više bila utjeha ni to što je "veliki Duka" pisao da su Hrvati najbestidniji narod na svijetu. Rušitelju je pao mrak na oči i odrubio je Jovanovu glavu s poprsja. Moja je procjena, dakako, hipotetična, ali se sve više uvjeravam da svoji stradaju od svojih, da se u posljednjem stadiju nacionalisti glože s nacionalistima. Jer nakon svih zala posljednji metak čuva se za svoje, a bit će ispaljen u glavu ili spomenik po nalogu onih koje je nacionalizam korumpirao i ostavio bez ikakve nade za bilo što drugo. Nacionalizam je uvijek u srdačnim odnosima s lakoćom zločina. O toj bliskosti rječito govori film Neila Jordana "Michael Collins". U času kad legendarni irski nacionalist Michael Collins - tumači ga Liam Neeson - želi postići primirje, biva ubijen iz zasjede, i to od onih koji su ga voljeli, i u starim mlinovima, za dugih noći, pleli legendu o njemu. Ali legenda i stvarna slika ne podudaraju se. U tome procjepu našao se i legendarni Michael. Privlačnost nacionalizma jest i u tome što se preko njega brzo i lako stječe slava. 

Od pjesnika koji bješe sretan što je Srbin, ostao je barem rukovet stihova pisanih na "lepezama dubrovačkih gospa". 


Mirko Kovač
15. oktobar 2004. 
CKL
 
http://www.pionirovglasnik.com/print.php?content=212 

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole