Živo nebo


Ne mogu se požaliti
ako ne nađoh ono što tražih.
Blizu kamenja bez soka i praznih buba
neću vidjeti bol sunca sa stvorenjima žive puti.

Ali ću otići u prvi predeo
udara, tečnosti i šumova
koji se krči novorođenčetu
i gdje je svaka površnost izbjegnuta,
da shvatim da će ono što tražim sinuti radošću
kad letim pomješan s ljubavlju i pjeskom!

Tamo ne stiže inje ugašenih očiju,
ni mukanje drveta ubijenog gusjenicama.
Tamo svi oblici čuvaju isprepleteni
jedini pomaman izraz nadiranja.

Ne možeš ići napred kroz rojeve krunica
jer vazduh rastvara tvoje šećerne zube,
nit možeš milovati kratkovečan list paprati
a da se ne osjetiš krajnje zadivljen slonovom košću.

Tamo pod korjenjem i u srži vazduha
shvata se istina dvosmislenih stvari,
nikleni plivač koji vreba najnježniji val
i stado voćnih krava s crvenim šapicama žene.

Ne mogu se požaliti
ako ne nađoh ono što tražih;
ali ću otići u prvi predeo vlažnosti i buke
da shvatim da će ono što tražim sinuti radošću
kad letim pomješan sa ljubavlju i pjeskom.

Vječit svjež let iznad praznih postelja,
nad gomilom povjetaraca i nasukanih brodova.
Posrćem čvrstom i nepomičnom vječnošću
i ljubav najzad bez zore. Ljubav. Vidljiva ljubav!


Federico Garcia Lorca, ''Živo nebo''
Idm Mils, Vermont, 24. avgusta 1929.
(zbirka pjesama ''Pjesnik u Njujorku'' / ''Poeta en Nueva York'', 1940.)

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...