Neprisutna duša

Ne poznaje tebe ni bik niti smokva,
ni konji ni mravi tvoje kuće.
Ne poznaje tebe ni dijete ni veče
jer ti si mrtav - za sva vremena.

Ni leđa kamena ne poznaju tebe,
niti crna svila u kojoj nestaješ.
Ne poznaje tebe ni spomen tvoj nijemi
jer ti si mrtav - za sva vremena.

Dohodiće jesen prepuna puževa,
grozdova magle i skupljenih brda,
al ti niko neće htjeti da pogleda
oči jer ti si mrtav - za sva vremena.

Jer ti si mrtav - za sva vremena,
kao što su i svi mrtvi Zemlje,
kao i svi mrtvi što se zaborave
na gomilama umuknulih pasa.

Ne zna te niko. Ipak, opjevam te.
Opjevam potomstvu lik i tvoju ljupkost.
Opjevam otmenu zrelost savjesti tvoje.
Tvoju žud za smrću i ukus joj usta.

Dugo se roditi neće, i ako se rodi,
Andalužanin tako bogat doživljajem.
Opjevam njegovu otmenost i jecam,
sećajuć se tužnog vetra maslinjakom.


Federico Garcia Lorca, ''Neprisutna duša''
(zbirka pjesma ''Plač za Ignasijem Sanćes Mehijasom' / ''Llanto por Ignacio Sánchez Mejías'', 1935.)

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića