Nacionalne strasti ili - novac: Zašto se pripadnošću Iva Andrića bave sudovi

Pitanje ko (sve) ima pravo da objavljuje knjige jedinog južnoslovenskog nobelovca Iva Andrića ovih dana je podsjetilo na brojne slične sporove koji prate nekadašnji SFRJ kulturni prostor. 


Pripada li Andrić samo srpskoj, ili i hrvatskoj i bosanskoj književnosti? Što reći za mnoge druge pisce – Mirko Kovač pripada i crnogorskoj i srpskoj, ali i hrvatskoj i bosanskoj književnosti.
Djela Borislava Pekića nalaze se u antologijskim izborima crnogorske i srpske književnosti. Slično je i sa knjigama Meše Selimovića, Branka Ćopića, Vladana Desnice, Biljane Jovanović, Danila Kiša, pjesnika Gojka Janjuševića, i mnogih drugih autora koji svojim djelom ili životom nikako ne pripadaju samo jednoj nacionalnoj književnosti.
Iako se čini da bi dobar dio stoljeća u kojem je funkcionisala neka vrsta zajedničke umjetničke scene morao iziskivati mnogo fleksibilniji pristup ovim pitanjima, nikako da se napuste uobičajene strastvene polemike tipa ili/ili.

Doduše, spor oko Andrića ima i vrlo konkretnu dimenziju – predstavnici beogradeske Zadužbine pokušavaju da (pravno) budu jedini vlasnik izdavačkih prava na Andrićeve knjige (naravno, i priličan novac je u pitanju), ali su osporavanja iz Sarajeva aktuelizovala ne samo ovo, već i brojna druga slična pitanja.
Juče smo prenijeli reakciju beogradskog pisca Filipa Davida, a njegov podgorički kolega, Sreten Asanović zamoljen da prokomentariše aktuelnu medijsku polemiku, kaže:
"Mene više iritiraju ovi naši zemljaci koji špekulišu i manipulišu kao potrošom robom Njegošem, Andrićem, Kišom... Ne ulazeći u tuđe biografije ili lična osjećanja, moram podsjetiti da je Njegoš testamentom sve ostavio "narodu crnogorskom", da je Andrić prvi veliki novac koji je u životu dobio, ogromnu Nobelovu nagradu, poklonio bibliotekama Bosne i Hercegovine, a takođe znamo i da je velikog Danila beogradska nacionalistička čaršija pokušala da uništi, ali je to ispalo na dobro – Kiš je napisao jedinstveno djelo "Čas anatomije", podsjeća Asanović.
Gotovo da ne postoji antologijska edicija napravljena na južnoslovenskim prostorima a da je nijesu pratile slične polemike. Sjetimo se jednog od svježijih primjera – kada su “Vijesti” objavile zapaženu ediciju Crnogorski roman, takođe je bilo reakcija u beogradskoj štampi, koje su osporavale pravo da neki pisci (Kovač, Kiš, Pekić, Biljana Jovanović) budu uvršteni u ediciju sa takvim imenom.

Ko ima pravo na jedinog nobelovca
Podsjetimo, beogradska Zadužbina Ive Andrića i Matica hrvatska u Sarajevu ovih dana bave se pitanjem ko ima pravo na jedinog nobelovca sa ovih prostora Iva Andrića i ko je nosilac autorskih prava za izdavanje njegovih knjiga.

Zadužbina je tužila Maticu hrvatsku u Sarajevu, jer je djela nobelovca uvrstila u ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine.
U Zadužbini smatraju da se Ivo Andrić odlučio za srpsku književnost i da ne može biti objavljen u edicijama koje nose drugi nacionalni predznak. Sarajevski sud odlučio je u korist Zadužbine, a sad se čeka i pravosnažna presuda u drugom stepenu.
Ono o čemu je, takođe, otvorena polemika ovih dana jeste testament nobelovca, iz 1974. godine. Naime, urednik Matice hrvatske Mirko Marjanović rekao je da postoji sumnja u vjerodostojnost testamenta "Poslednje želje", koji je nobelovac izdiktirao dvojici svjedoka - Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću nekoliko mjeseci prije smrti. Marjanović vjeruje da je taj dokument, po svoj prilici, falsifikat.
"Osnovno je pitanje kako to da je Andrić svoju posljednju želju povjerenu Gvozdenu Jovaniću i Milanu Đokoviću, umjesto Veri Stojić, svom višegodišnjem advokatu, nije i potpisao, nije datirao, niti sudski zaveo i ovjerio, ako je 5. decembra 1974. godine, dvanaest dana prije odlaska u bolnicu, još bio pri svijesti? Neuvjerljivo je da on ovako važan dokument, dok još nije bio u bolnici, svjestan onoga šta u njemu piše, ne potpisuje svojom rukom, te da to umjesto njega rade drugi", naveo je Marjanović.
Neko sklon cinizmu rekao bi da je Nobelov komitet te 1961. godine napravio “dobar posao”. Naime, nakon raspada SRFJ, čak tri novonastale države (Srbija, Hrvatska, BiH) imaju razumnog osnova da tvrde kako – imaju nobelovca.

Vorgić: U najmanju ruku, nepravedno
"Svetost autorskih prava jedno je od civilizacijskih dostignuća čije poštovanje predstavlja veoma bitnu stavku u našem ispunjavanju zapovijesti koje nam je EU „gorući grm“ ponudio. Naravno, svako ispunjavanje civilizacijskih standarda mi pokušavamo rješiti i dalje na naš bandoglavi način. Andrićeva zadužbina prava nobelovca štiti isključivo kao nacionalnu a ne i estetsku vrijednost. Sa zerom senzibiliteta više no što ga u ovom slučaju pokazuje ova institucija, čak i da je sporni testament potpisan od strane Andrića, jasno bi bilo da njegovo djelo ne može biti zamandaljeno u jednoj nacionalnoj književnosti", kaže poznati književni kritičar i pisac Marinko Vorgić.
"Određivati pripadnost tog opusa isključivo tehničko-pravnom metodologijom znači tretirati ga kao tekst bez književno-umjetničke dimenzije. U najmanju ruku, nepravedno je spriječavati objavljivanje u Bosni književnog opusa pisca rođenog u Travniku koji je Bosnu izdigao na nivo univerzalne metafore. To možda može da radi sud ali ne i zadužbina koju bi morali voditi oni koji su Andrića pročitali, mada bi najbolje bilo da je vode oni koji Andrića čitaju", rekao je Vorgić.  




http://www.vijesti.me/kultura/zasto-se-pripadnoscu-iva-andrica-bave-sudovi

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole