Kob


Rodih se među mrtvima i moj život
samo je sjećanje na njihove duše,
koje, spore i u snu, struje kroz moju krv
i raznose je nad ovim slijepim svijetom.
Zemlja ostade daleko, moje korijenje
ne zna za svježinu koja u njoj pjeva.
Tijelo je moje od nevidljiva pepela.
Mrtvi zemljini me rastavljaju.
Htio sam biti svjetlost posebna sjaja,
sa zorom svakoga dana gorjeti,
biti zvijezda noći, vječno mlada,
koja, samotna, sama od sebe blista.
Ali evo, nisam sam, moje živo biće
uvijek mrtve nosi u svojoj utrobi.
Umrijet ću kao svi i moj život
bit će tamna uspomena u drugim dušama.


Jose Luis Hidalgo, ''Kob''

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni