Ispovijest huligana

Svi pjevati ne mogu,
nije svakom dano da pada
ko jabuka do tuđih nogu.

Ovo je najveća ispovijest
kojom se mangup ispovijeda sada.

Ja namjerno idem nepočešljan,
s glavom ko petrolejska lampa nad ramenom,
vaših duša tu bezlisnu jesen
volim u mraku obasjat plamenom.
Volim kada u me leti s bukom
kamenje psovki, ko grad bure ljute,
ja onda samo čvršće stisnem rukom
drhtavi mjehur kose uzdignute.

Tako je lijepo tad se prisjećati
zaraslog jezera, muklog šuma jova,
što negdje žive moj otac i mati
kojima nije do mojih stihova,
kojima drag sam ko sjeme u polju,
ko kišica od koje njive zazelene,
oni bi vilama došli da vas kolju
za svaki povik, kad psujete mene.

Bijedni, bijedni seljaci!
Sigurno još ste postali ružniji,
još se bojite boga i grijesi vas plaše.
O, kad biste znali
da je najbolji pjesnik u Rusiji -
dijete vaše!
Zar niste u srcu za život njegov zebli,
kad je noge kvasio preko jesenjih mlaka?
On sad u cilindru ide,
u cipelama od laka.

Al živi u njemu još onaj pravi
seoski nestaško nekadanji.
S mesničke firme svakoj kravi
izdaleka on se klanja.
Kada na trgu sretne kočijaše,
osjetiv vonj đubra rodnih njiva, on je u stanju
da nosi rep svake kobile naše
kao šlep haljine na vjenčanju.

Ja volim rodni kraj,
ja rodni kraj volim istinski!
Iako je u njemu tuge ko rđe na ivi.
Drage su mi musave njuške svinjske
i u tišini noćnoj žaba glasovi živi.
Nježno sam bolestan od uspomena djetinjstva,
aprilskih večeri sanjam maglen veo.
Ko da bi čučnuo da se ogrije,
naš klen je uz večernji oganj sjeo.
O, koliko sam jaja iz gnijezda vranama
pokrao s njega, veruć se uz grane!
Je l isti i sad, sa zelenim granama?
Je l mu kora čvrsta ko u one dane?

A ti dragi
vjerni psu šareni?!
Od starosti si postao sipljiv i slijep,
ne ćuteć više gdje je staja, a gdje prag,
tumaraš dvorištem vukuć spušten rep.
O, kako su mi draga vragolanstva sva
kad smo, materi zdipiv komad hljeba u kući,
zagrizali ga zajedno nas dva,
ni za mrvu jedan drugoga prikraćujući.

A ja sam isti.
Srcem još sam isti.
Cvatu u licu oči, ko različak u raži.
Prostiruć stihova rogoz pozlaćeni,
htio bih da vam svu nježnost iskažem.
Laku noć!
Svima laku noć!
Odzvonila je travom sutonjeg sjaja kosa...

Plavi sjaj, sjaj tako plav!
U tu plavet ni mrijeti nije žao.
Pa šta, ako izgledam kao cinik sav
koji je o tur fenjer prikopčao!
Stari, dobri Pegaze umorni,
Ta što će meni taj tvoj nježni kas?
Ja sam došao, ko majstor surovi,
da štakore opjevam i dižem im glas.
Glava moja, kao august,
prelijeva se bujnih kosa vinom.

Ja bih htio biti jedro žuto
u onoj zemlji, u koju plovimo.

 
Sergej Jesenjin, ''Ispovijest huligana''
(Vitez,
1920.)

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole