Čemu toliko žure?


     A putem prema gradu mislio sam: Čemu toliko žure? Zar se boje da neće stići na svoj dio patnje i gorkih saznanja? Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa onda čemu tolika žurba?
    Po mom starom običaju usamljena šetača, upuštam se u zabavu da u sebi razvijam dalje tu temu. Odakle u čovjeku ta duboka strast za što bržim kretanjem u prostoru, ta težnja za lokomocijom, ili taj nagon lokomocije? Je li to uvijek ona ista, iskonska težnja pramajke amebe za kretanjem, tek osmišljena nekim aposteriornim smislom i ciljem, i porasla do grdnih razmjera? Evo kako to izvodim: malobrojne su radosti primitivna čovjeka. Ono što me kod primitivca najviše rastužuje, to je krajnje ograničena skala njegovih radosti. Slast od moći, afirmacija svoga golog ja,  zadovoljavanje primarnih animalnih apetita – to je više-manje sve. A kao kruna svega, kao sam cvijet na stablu života – strast lokomocije.


Vladan Desnica, ''Proljeća Ivana Galeba''

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole