U mreži linija koje se prepliću


     Prvi osjećaj što bi ga ova knjiga trebala izazvati jest dojam onoga što osjećam kad začujem zvonjavu telefona, kažem trebala jer sumnjam da pisane riječi mogu dati o tome makar i djelomičnu predodžbu: nije dovoljno reći da ja reagiram odbojno, da bježim od toga agresivnog i prijetećeg zova, nego sam i nestrpljiv, javlja se prisila koja me tjera da poslušam nalog toga zvuka i da se požurim odgovoriti, premda pouzdano znam da me čekaju samo muka i nelagodnost. Ne vjerujem da bi više od opisa toga raspoloženja vrijedila neka metafora, uzmimo metafora prodorne boli što je izaziva strijela koja prodire u golo meso mojega boka, i to ne zato što se ne bi moglo pribjeći imaginarnom osjećaju da bi se prikazao poznat osjećaj, jer, premda nitko ne zna što čovjek osjeća kad ga pogodi strijela, svi mislimo da to možemo lako zamisliti — osjećaj da smo nezaštićeni, bez obrane od nečega što nas pogađa dolazeći iz stranih i neznanih prostora: a to i te kako vrijedi i za zvuk telefona — nego zato što konačna i nepromjenljiva neumoljivost strijele isključuje svaku namjeru, sve implikacije, svaku neodređenost koju može sadržavati glas nekoga koga ne vidim, i za koga, još prije nego što išta kaže, mogu predvidjeti, ako ne ono što će reći, a ono barem reakciju što će je u meni izazvati ono što se on sprema da kaže. Idealno bi bilo kad bi knjiga mogla započeti dajući osjećaj prostora koji je posve ispunjen mojom prisutnošću, jer uokolo su samo nepokretne stvari, uključujući i telefon, prostora koji kao da ne može sadržavati u sebi ništa drugo do mene koji sam izoliran u svojem unutrašnjem vremenu, a zatim dajući osjećaj prekida toga vremena i dojam prostora koji više nije isti kao prije, jer ga sad ispunjava zvonjava, i moje prisutnosti koja više nije ista kao prije, jer je podvrgnuta volji toga predmeta što doziva. Trebalo bi da knjiga započne prikazujući sve to ne samo jedanput, nego dajući raspršenost u prostoru i vremenu tih zvonjava što lome kontinuitet mojeg prostora i vremena i volje.


Italo Calvino, ''Ako jedne zimske noći neki putnik'' 

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića