Osjećaj proljeća


Riječ znaocima voda. To bi moglo biti jedno sjedalo na parobrodu, na sunašcu (ovo je umjestan deminutiv). Mogao bi biti prozor u kakvoj staroj kamenoj kući, četverouglastoj kao kutije ili sanduci, s pogledom dalje, ili kakva zdušna terasa, ili pak ljuljka među stablima. Nisu sezone samo kalendar; ima jedan osjećaj proljeća, pored osjećaja drugih zbivanja u prirodi, osjećaj upisan u duši, dan za obećanje svim živonosnim klicama.

Proljeće. Manimo emfazu ukrasa, rast trave i žubor vrela, javljanje ptičica, kolanje krvi i otapanje snijega. Manimo proljeće organizma. Nego ovaj mlaz u srcu. Ima duševnih proljeća, unutrašnjih osvita, kresova nade. Proljeće. Okupat ćemo se u zelenkastom kristalu rijeke, protrljat ćemo mišice, i naše rite svući; zrak ćemo dublje udisati. Razvigor, razvigorac. Jedan ćuh ili lahor koji se tako zove. Nosilac peluda. Pravda moćima bića.

Radit ćemo. Jest ćemo jedan pošten kruh mrko ispečen, piti zdravu vodu s česme krepkih umova drevnoga svijeta. Zrak i nebo će biti puni simpatije, i nešto će mahati, visoko. Pahalice, pahuljice. Ne englesko ladanje, ni alpinski krajolik, pa ni uobičajeni motiv Arkadije. Ali ona treperenja i blaženstva atmosfere koja su na dohvatu ruke (isto kao sjena, kao sunčev trak, kao zvijezde u jezeru), elektricitet u našim živcima i duhu. Struja od prirode čovjeku. Manastir, zvona? Ovdje samo naša samoća, naša mala sobica, kovčeg manje ambiciozan nego štivo pred maturu, kakav vrt koji diše duboko kao momak na spavanju. Praštanja u dubini perspektive. Misli kao vedro nebo, nadahnuća s crvenim i plavim munje. Skice u eksploziji. Koliko nam je godina? Obmane registra. Mladi smo, proljeće je, krv kola, pluća slobodno dišu, nadanje pupi. Prostor liječi oči, šarena sjena se igra s dušom, puna izazovnih ljubičica. Proljeće. Vječiti ne stare, živi ne umiru, mladi se bude u kasnim godinama i traju kao stabla, kao iskreni sokovi zemlje. Sokovi teku, limfa škaklje, žar paluca i žeže.

Neka me ne mine dobri osjećaj proljeća ni u kojoj eposi ni godini života, ni u kojoj sezoni godine. On je cvjetanje organizma, rezonancija zaspalih žica, palingenezije mogućnosti dara i umnih sila. Evo povratnika, mohuna, klasova, šišarica, bobica. Proljeće će "ponijeti", biti plodno. Nije proljeće samo fikcija ili istina kalendara. Proljeće je data žive duše, vječito i moćno, u nama, s nama. Do moje smrti neka ne mine spasonosni osjećaj proljeća, jer je od snaga koje periodički jačaju, a poslije moje smrti neka živi kao moj vlastiti i lični nadgrobni spomenik, moj marcijalni znak, za dobročinstvo drugima, čovječanstvu, svima.

Pozdrav njemu. I koji me ne budete umjeli izreći ni opisati, naslikajte me kao mladu živu proljetnu granu s dvije hiljade cvjetića koje prva ptica osjeti kao neodoljivo i gizdavo pijanstvo, da bih tako listao i granao u junačka i teška vremena, u teške plodove, u grane blagoslova, u breme smrtonosnog uživanja, u eksplozije zelenila - i bujio, brektao, pucao u prostor.


Tin Ujević, ''Osjećaj proljeća''
   

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole