Revolutionary Road (2008)


Režija: Sam Mendes
Scenario: Justin Haythe (po romanu Richarda Yatesa)
Uloge: Leonardo DiCaprio, Cate Winslet, Michael Shannon, Kathy Bates
Žanr: melodrama
Proizvodnja: SAD, Velika Britanija 2008.
Trajanje: 119 min.

Izuzetan „mali“ film, gotovo kamerna melodrama. Mogao bi se definisati rečenicom: “Život je ono što nam se dešava dok planiramo potpuno druge stvari“. Ta parafrazirana rečenica Johna Lennona odredila je i plasman Revolucionarnog puta. Planirane su trke za glavne Oskare, ali bez uspeha. Da li će to imati posljedice po brak Mendesa i Winsletove, ostaće tajna. Ali činjenica je da „mali“ filmovi ostaju u filmskoj istoriji baveći se „privatnim istorijama čovječanstva“ ispričanim na promišljen, slojevit i dirljiv način.

Revolucionarni put je adresa na kojoj se nalazi idelana kuća sveameričkog bračnog para. Godine su pedesete, prije hipi revolucije, prije prava na abortus, prije jasno izrečenog feminizma, prije primjene novih psiholoških teorija u psihijatrijskim klinikama. A sve se osjeća u zraku.

Čitav film je priča o njih dvoje, o konvenciji života između devet i pet, u kojem je on službenik u firmi, a ona domaćica. Oboje su roditelji. Upoznali su se na žurci. On nije znao šta želi da radi, a ona je željela da bude glumica. Želje su se izmjenile, stavovi su se istopili, ostala je rutina. I magično rješenje koje se zove preseljenje u Pariz. Da li će se izboriti sa onim što zaiste žele ili će se prepustiti? Odgovor zaista treba potražiti u bioskopu.

A razlozi za odlazak u bioskop su razni. Ovo je film o emotivnoj nepismenosti. I oba aktera žele da nauče da pišu. Ali takvu vrstu nepoznavanja jezika najteže je savladati. Film je nastao po romanu Richarda Yatesa napisanom 1961. Pisac poznat po definisanju postratne anksioznosti. Ili neuroze. Po Freudu, neuroza je utemeljnena na neodređenosti. Jedini određen u filmu (Michael Shannon) je psihijatrijski liječen, govori direktno „istinu u lice“ i jedini je glas sreće za glavne aktere. Preovaladaće, pak, „glasovi razuma“.

Maestralno glumljen film, potresan u svakom detalju, definisan u suzdržanosti i lijepim manirima, koji najčešće prikrivaju nesklad. Sav je od sitnih naznaka kao što je posljednji idelan doručak za supruga, a tragičan za suprugu. Jer, prije njega ona odustaje, a on misli da ona razumije. Svaki vizuelni detalj je potpora unutrašnjeg sukoba.

Kostimi iz 50-ih godina, dirljivi u svojoj definisanosti, naznake modernističkog namještaja, početak novog koncepta življenja, novih sloboda, samo su savršeni okvir za kavez u kojem se nalaze junaci. Da li je najslobodniji onaj koji je pod elektrošokovima? Da li je intimna revolucija manje vrijedna od javnih? Gdje je granica između nezadovoljstva i razmaženosti? Da li je ispravan pogled iznutra ili spolja?

Mendes ne daje odgovore, i krajnje vješto koristi glumce kao najmoćnije izražajno sredstvo. Wheelerove glumi zlatni par iz Titanika. Ostali su bez nominacija za Oskara, a uradili su u glumačkom zanatu najtežu stvar. Lijepi i mladi, bez ikakvih pomagala (postarivanja, vidljivih fizičkih i mentalnih hendikepa) pokazali su sveobuhvatnu i sveopštu nesreću čovjeka i žene –rutinu. I dosadu i prazninu u kojoj rutina razara i ubija a da niko nije kriv, već samo ljudi izgore.

Revolucionarni put priča priču poslije koje ostaje tuga, zapitanost i empatija. Život jeste borba između onog što smo mogli i onoga što smo uradili. A za kraj, citat velikog srpskog pjesnika: “Kad izgori čovek, tad pakao sve je“.


Marija Perović 
http://www.popboks.com/tekst.php?ID=7158

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića