Pjesma o meni

Ja svetkujem samoga sebe i pjevam samoga sebe,
A što ja sebi dopuštam, morate i vi sebi dopustiti,
Jer svaki atom koji pripada meni, isto tako pripada i tebi.

Dokon sam i pozivam svoju dušu u goste
Ja ležim i lagodno traćim vrijeme promatrajući vlat ljetne trave.

Moj jezik, svaki atom moje krvi, stvoren je od ovoga tla, ovoga  zraka,
Rođen sam ovdje od roditelja rođenih ovdje od roditelja takođe
rođenih ovdje,
Ja, sada trideset i sedam godina godina star, u potpunome zdravlju počinjem,
U nadi da do smrti neću stati.

Vjeroispovijesti i škole privremeno obustavljeni,
Povlače se na neko vrijeme, dovoljno je bilo, al' nipošto u zaborav,
Primam u goste dobro i zlo, po svaku cijenu puštam da govori
Neobuzdana priroda iskonske snage.


____________


I celebrate myself, and sing myself,
And what I assume you shall assume,
For every atom belonging to me as good belongs to you.

I loafe and invite my soul,
I lean and loafe at my ease observing a spear of summer grass.

My tongue, every atom of my blood, form'd from this soil, this air,
Born here of parents born here from parents the same, and their
parents the same,
I, now thirty-seven years old in perfect health begin,
Hoping to cease not till death.

Creeds and schools in abeyance,
Retiring back a while sufficed at what they are, but never forgotten,
I harbor for good or bad, I permit to speak at every hazard,
Nature without check with original energy.



Walt Whitman, ''Pjesma o meni'' (Song of myself)

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića