Da. Sad me sve više zanima pejzaž, a sve manje ljudi u njemu.



     Kasnije, u vrevi života, kao da potpuno zaboravimo na pejzaž, potpuno izgubimo vezu sa stablima, s prirodom oko nas. Zanima nas samo čovjek, go živ čovjek, s njegovim srcem punim strepnja i nemira i strasti, s njegovim vječitim nespokojstvom i s besprekidnim motanjem i treperenjem i svjetlomrcanjem čustvovanja u njemu. Tada nam se ljudske jedinke, sa teretom svojih duša, kreću kroz prazne, puste prostore, kao u knjigama Dostojevskog. A pod starost, opet progledamo na prirodu. To je kao jedno ponovno rođenje. 

     Da. Sad me sve više zanima pejzaž, a sve manje ljudi u njemu; sve više stablo, ili pamučast oblak, ili boja neba, ili plavi obris brda u daljini, a sve manje čovjek. Valjda smo jedno drugom već sve rekli.


V. Desnica

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole