Branko Miljković - 50 godina od smrti


Branko Miljković (29. 1. 1934 – 12. 2. 1961) je jedan od najpoznatijih srpskih pjesnika druge polovine dvadesetog stoljeća.

Rođen je u Nišu. Godine 1953. se preselio u Beograd, gdje počinje pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i filozofije Heraklita. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb. Izvršio je samoubojstvo 1961.

Noć između 12. i 13. januara 1961. godine, našla je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješenog o drvo u parku u centru Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubistvo. Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato širem auditorijumu zapadne Europe. Branko Miljković je rođen u Nišu 1934. godine. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.

Njegov talenat i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimjećeni. 1953. godine s roditeljima se seli u Beograd, u koji Branko stiže sa stotinjak već napisanih pjesama, i u kojem provodi narednih 8 godina pokušavajući se istaknuti u poetskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na Beogradski Univerzitet, na Filozofski fakultet, i stvara prijatelje s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem.

Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih je bio očigledan i pet njegovih pjesama je objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vreme bio niko drugi do Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim, i bila je uspjeh kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik, i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Prema Miljkoviću, jednog je dana posjetio svog susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove preminule sestre. On se zaljubio u sliku s devojkom, i u njeno ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio da je trijumf pjesnika i života.

Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio.

Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvog ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, da više nikad neće pisati. 1958. godine njegova druga kolekcija pjesama je objavnjena pod nazivom Smrću protiv Smrti. 1958. godine Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije nauke i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskog filozofa, i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili.

U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege su se okrenuli protiv njega, što je on teško podnosio, i donio odluku da zauvijek napusti Beograd, i nađe novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Duga i odriče se nagrada koje je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjnoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Prema iskazu svjedoka, bio je veseo, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i partijom, i da je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvu u parku.

Neki kažu da se sam ubio, jer nije više mogao podnositi pritisak i ruganje, neki kažu da nije mogao da prežali sukob s Partijom zbog kojih se odrekao svojih pjesama i to sebi nije mogao oprostiti, neki kažu da je bilo samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi. Postoji broj svjedoka koji su rekli da je bio vrlo pijan, i da je nakon napuštanja svojih prijatelja otišao u drugu kavanu gde je glasno pjevao srpske pjesme, i da kad su ga okružili hrvatski nacionalisti, ih je psovao. Ovo nikad nije bilo službeno uvršteno u izvješće o smrti.

U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Skoro da zvuči proročki.



Zamorena pesma - Branko Miljković

Oni koji imaju svet
Neka misle šta će s njim
Mi imamo samo reči
I divno smo se snašli u toj nemaštini
Utešno je biti zemlja
Ponosno je biti kamen
Premudro je biti vatra
Pobožno je biti ništa
Prljav od suviše opevane sume
Pesnik peva uprkos poeziji
Bez srca bez nasilja i bez žara
Kao reč koja je prebolela muziku
Sloboda je zastarela
Moje pravo ime čeka da umrem
Ptico iza sunca usred rečenice
Kojom nasilnički ljubimo budućnost
Sve izgore; to je praznik
Poslušni pepeo
Brašno ništavila
Pretvara se
Iza mojih leđa u šugavog psa
Ispred mene u žar pticu
Govori mi istinu iza leđa
Grlice
Ti si pravi naglasak umrle nežnosti
Načini zoru od našeg umora
Miris je vreme koje je posedovao cvet
Al nereč kaže
kasno
je
Necvet kaže
noć
je
Neptica kaže
plam
je
A je kaže nije
Na to ptica opsuje
Cvet kaže to je pakao
Prava reč se još rodila nije

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića