Svanuće


U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svjetiljke,
zalutali nalet vjetra
uvrijedio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosjećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima svijeta.

Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen prijetnjom svitanja,
doživjeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svijet
djelatnost duha,
san duša,
bez osnove, namjere i prostornosti.

A kako ideje
nisu vječne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili rijeka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznovjerje tog trenutka,
kad se svjetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:

Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni grad
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svijet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.

Čas kada upornom snu o životu
prijeti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje djelo.

Ali opet se svijet spasao.

Svjetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvjesnom grižom savjesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj bijelom svjetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slijepih.


Jorge Luis Borges, ''Svanuće'' 

  

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni