Prve galaktičke sanjarije


     Prve galaktičke sanjarije. Prva mađioničarska poigravanja s beskrajno velikim i beskrajno malim. (I to ne beskrajnost kao predstava mrtvih, statičkih dolina, već iskra živog djetinjeg nemira kao neumorni koeficijent koji vrtoglavom požudom umnožava i umnožava, u nedogled.) U tim razmjerima, išcezavalo je i gubilo se stvarno i svakidašnje. Cio naš stvarni prostor, s našim malim mjestancem šćućurenim podno golog masiva, i s čitavom zemaljskom kuglom, i čitav ljudski rod, s ognjicama svojih žudnja, s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i naše »beskrajno veliko«, » bezgranično« — priviđali su mi se kao sićušni atom tvari u noktu malog prsta nekog ogromnog zvijera; koji, sa sebi sličnim bićima, u nekom višem, svome svijetu, sa vrućicama svojih žudnja i s ponorima svoga bola i s buktinjama svojih radosti, i sa svojim »beskrajno velikim«  i  »bezgraničnim« — i opet nije nego atom nokta nekog bića još višeg reda; a ovo, sa svoje strane, dolazi u isti takav odnos prema jednom još  višem svijetu. 
I tako bez kraja i konca.


V. Desnica 

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni