Grad u zrcalu


Gotovo svaki učen, školovan, izobražen i darovit čovjek iz moga kraja, izmišljao je svoje dubrovačko porijeklo, a većina iz tih obitelji nije nikad vidjela more. Glasoviti srpski pjesnik Jovan Dučić, rodom iz trebinjskog kraja, lažno se predstavljao kao dubrovački konte, a u Beogradu i među diplomatijom šarmirao je dame otmjenim manirima i zaveo jednu malodobnicu u Švicarskoj šapćući joj na uho svoje dubrovačke poeme. A. G. Matoš mu je, ugledavši ga s kovčezima na beogradskom kolodvoru, 1903. Godine u lice sasuo:
‘’Vrli mladi pjesniče, gospodine moj, kad se već obrazom naslanjate na Dubrovnik, što se ne prikloniste plebsu ili siromašnom puku, nego ste odmah od Pucića ili Kaboga. Ili velite, kad je laž, neka barem bude pompozna!’’

                                                                         _______

Nisam se suprotstavljao, iako sam osjećao mučan zadah toga gnusnoga svijeta i njihova primitivizma; nisam ni poslije u životu nikada ulazio u duele s budalama, niti sam imao volju ispravljati bilo čije mane; pokatkad mi je bilo žao što takvima nisam sasuo u lice ono što su zaslužili, a opet sam pravdao samoga sebe da nikakvi moji izljevi ne mogu ono naopako promjeniti, ali mogu od mene napraviti ozlojeđena čovjeka, a ja to nisam želio biti.


Mirko Kovač, ''Grad u zrcalu''

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića