Alkohol i književnost - Literatura koja teče

Oduvijek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost. 

Velika su književna imena ušla u legendu po pijančevanju; ta je legenda postala neodvojiva od njihova djela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane riječi. Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrjepe duše, u slavu boeme, slijedeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očaja ili ovisnosti, liječeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u bijegu od samoće ili u jadu emigracije. 

Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili, da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osjećaj krivnje, stvarne ili fiktivne; osjećaj grijeha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sjećalo, da bi se “zidale kule u zraku”. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definirati barem dvije stvari: zašto piše i zašto pije. Na oba pitanja ostalo je mnogo proturječnih odgovora.

Pili su i religiozni pjesnici i mistici, uvjereni da se vinom slavi Božja ljubav. Kruh je tijelo, vino kao krv je duša. Napijanje je umakanje kruha u vino, sjedinjenje (coniunctio); o tome jedinstvu Jung je natuknuo u svojoj alkemiji. I sam Jung je posezao za čašom. Pisao je u uspomenama da vino potiče vizije i predviđanje budućih događaja. Piti znači sudjelovati u misnom obredu izbavljenja duše. Kruh namočen vinom sv. Ambrozije nazivao je medikamentom. 

Koliko sam puta čuo vinopije kako nakon prve čaše s ufanjem i olakšanjem izgovaraju da je svaki gutljaj lijek za dušu, melem na uboje i rane života. Pijem, jer me boli duša. U pohvalama vinu rabe se pojmovi kao što su pričest, krv Isusova, misno vino. “Vinom se utoljuje žeđ za vinom”, tako zvuči jedan stih religioznoga engleskoga pjesnika R. S. Thomasa koji je bio župnik i notorna pijanica. Vele da je ušao u legendu po bljuvanju prije nego bi započeo redovničke dužnosti u velškim seoskim župama. 

Naš je Matoš tvrdio da talenti niču u krajevima bogatim vinovom lozom. Kralj boema Tin Ujević smatrao je piće slobodom i maštao o malim fontanama vina, o vinoskocima umjesto vodoskoka. On veli: “Vino razvezuje jezik, dariva blistave govorničke teme, stvara rječitost. U vinu je sveta iskra. Vino i nadahnuće, to je jedan pojam; rječitost, duh i poezija izlaze iz vina.” Taj pjesnički genij znao je reći da je poezija izašla iz boce, kao što su ljubavi i strasti izašle iz bačava i vinskih podruma. Tin je rekao: “Mi smo kroz naraštaje umirali s čašom u ruci.” 

Ali pisci su i drugdje umirali otrovani alkoholom i uglavnom mladi. Američki pisac F. S. Fitzgerald umro je od posljedica pića u svojoj četrdeset četvrtoj godini. Slavni Edgar Allan Poe, sa super kombinacijom narkotika i alkohola, umro je u svojoj četrdesetoj. Njemački pisac, najpoznatija ispičutura svoga vremena, E. T. A. Hoffmann umro je u četrdeset šestoj godini. Slavni Jack London, koji je pisao o alkoholnom beznađu, umro je sa četrdeset godina. IKonstanty Gálczyński, osebujna pjesnička pojava u poljskoj književnosti, umro je mlad. Czeslaw Milosz pisao je o njegovim kavanskim ludostima, o liječenju u sanatoriju za alkoholičare. U jednom sanatoriju, veli Milosz, tako se nametnuo da je uspio napijati i liječnike i pacijente, pa su priređivali biciklističke utrke po bolničkim hodnicima.

Dugačka je lista pijanih pisaca, a priča često tragična. Tragično je završio i veliki pisac Malcolm Lowry, pijančina koja zauzima najviše mjesto na ljestvici pisaca-alkoholičara, autor glasovitoga romana “Ispod vulkana”, za koji je Maurice Blanchot rekao da je “pijana Božanstvena komedija” našega vremena. U studiji o piscu Clarisse Francillon veli da je Lowry bio vitalan, energičan, izuzetne fizičke snage, radan, sposoban za askezu – sve to na jednoj strani, a na drugoj osoba u vlasti demona, manijak koji se “leluja na rubu provalije”, bruka od koje se strepilo na javnim mjestima. Piti ili ne piti, to je pitanje koje je opsjedalo i razdiralo nesretnoga Lowryja. Kada ga je prijatelj zatvorio u svoj stan u New Yorku da bi dovršio rukopis jedne svoje knjige, sakrio je sve zalihe pića, a kada je došao u posjet, zatekao je raspoloženog Malcolma koji je rekao: “Popio sam ti svu kolonjsku vodu.” Douglas Day napisao je kratku biografiju toga velikog pisca u kojoj na jednom mjestu veli da je Lowry bio “toliko natopljen alkoholom, da se to više nije moglo iscijediti ni iscijeliti”. Pio je u ogromnim količinama. Umio je za tren oka, nadušak, iskapiti bocu bilo kakvog pića. Svoga psihijatra uvjeravao je da pije stoga što je plagijator u književnosti i što ima mali penis. Jednom je rekao: “Stajati pijan uz šank, najljepši je prizor čovjekova postojanja.”
U romanu “Ispod vulkana”, po kojemu je slavni John Huston snimio film 1984. (igraju Albert Finney i Jacqueline Bisset), potekle su najbolje stranice ikada napisane o alkoholičaru, maestralno nijansirane u liku Geoffreya Firmina. Hajde, barem neka vajda od autorova bjesomučnog napijanja. Danilo Kiš je volio reći da je za mamurluk najdjelotvorniji lijek samoubojstvo. Taj lijek izabrao je i Malcolm Lowry; ubio se alkoholom i jakom dozom barbiturata. Na njegovu zaraslu grobu u mjestu Ripe, u južnoj Engleskoj, stoji epitaf koji je sam sročio, vjerojatno u pijanu stanju. Između ostalog piše: “Noćobdija on je bio i uvijek mnogo pio / u gabuli dok je bio, čas ga smrtni pohodio.” 

Faulkner je umro od kljenuti srca, kako je službeno priopćeno, a legenda kaže da je toga 6. srpnja 1962. godine bio trešten-pijan i da je pao s konja. Njegova je omiljena izreka bila: “Dobar burbon liječi sve boli.” Hemingway je počinio samoubojstvo na vrhuncu slave; imao je 63 godine. Ustrijelio se lovačkom puškom. Pokraj njega bile su dvije prazne boce viskija i jedna tek načeta boca džina. Posljednjih godina svoga života nije se trijeznio. U knjizi uspomena “Pokretni blagdan” Hemingway je šarmantno pisao o šankovima u pariškim bistroima. Ima ondje zgodan detalj kako mu je dosađivao James Joyce i svaki put se olešio od pića, pa je “pijanu irsku mrcinu” često morao nositi na leđima. Ta zgoda priključuje još jednog pijanca u ovu ediciju slavnih. 

Cijela je povijest književnosti jedna beskrajna točionica. Točilo se ondje pića i duha, a da se to dvoje nije uzajamno potiralo. Dakle, u toj pivnici lokalo se i ločući satiralo do “rastrojstva svih čula”, kako je Arthur Rimbaud najradije definirao pjesništvo. On je propovijedao pijančevanja kao stimulans za ulazak u mistično, u “dijalog sa sjenama”. Od pića je načinio filozofiju i vlastitu poetiku. Tin Ujević divio se Rimbaudu ponajviše stoga što je rano “zabatalio pisanje” i posvetio se švercanju oružja i droge. I Matoš je također bio fasciniran Rimbaudovim životom, koji je bio “poetičniji od poezije”. Da, boema fascinira. Onda nije čudo što je Tin rekao“Pijem da bi mi se ljudi divili.” Kako je samo Baudelairea rasrdio Brillat-Savarin koji je u svojoj “Filozofiji ukusa” napisao o vinu samo to da se pravi od ploda vinove loze, a ni riječi o njegovim čarobnim svojstvima, o tome “intelektualnom zlatu”. Baudelaire ga je ismijao i nazvao “slavnim glupanom”, a njegovu glasovitu knjigu “lažnim remek-djelom” i “bljutavim tijestom”

Baudelaire je tvrdio da može čuti govor vina, jer ono zbori dušom. Ono obavještava onoga tko ga uzima da će možda u želucu napraviti darmar, ali kad se popne u mozak, tu će izvesti najljepšu igru. “Iz našeg sjedinjenja rodit će se poezija”, pjeva vino tajanstvenim jezikom. Baudelaire žali one koji tu pjesmu nikad nisu čuli. Samo vino “svakodnevno ponavlja svoja dobročinstva”, sve ostalo je prijetvorno. Onda se nađu idioti i osuđuju čovjeka koji “pijući vino ispija genijalnost”.

Ako kadgod pijem, onda najradije pijem crno vino. Gušta mi blatina iz podruma obitelji Buntić, vinogorje mostarskog kraja. I Krleža je rado pio blatinu, ali s mjerom. Jednom smo, negdje sredinom sedamdesetih,Danilo Kiš, Predrag Matvejević i ja, bili s njim na ručku u Šumskom dvoru u Zagrebu. Kako nam je bio domaćin, naručio je blatinu, unatoč Kišovu inzistiranju da pijemo neko slovensko vino. “Kaj ti znaš o vinima, pijanico”, rekao je na onaj svoj simpatično osorni način, zapravo vrlo nježno, jer mu je Kiš bio posebice drag. 

S Kišom sam prijateljevao nekih tridesetak godina, ali on nije bio pijanica. Istina, znao se itekako naroljati, bez uživanja u piću. Pio je samo u društvu, štimunga radi, “tek da bi se neprilagodljiv prilagodio”, kako je sam znao reći. Pokatkad je pravio skandale, ali je uglavnom bio veseo; pjevao je, svirao gitaru, udvarao se ženama i šarmirao. Moj drugi bliski prijatelj, Borislav Pekić, veliki prozni pisac, pio je kao smuk. Unatoč krhku zdravlju, tamanio je žestoka pića s čudesnom izdržljivošću. Mogao je piti nekoliko dana za redom, bez jela i spavanja. U pijanstvu ga je krasila lucidnost i izuzetni smisao za humor. U Sarajevu, negdje 1966., nosio sam ga mrtvog-pijanog od bara hotela Evropa do Centrala. I dok sam ga vukao onako dugačkog, promrmljao je smijući se: “Sada je na tvojim leđima teret srpske književnosti!”

“Samo hulje piju mlijeko”, tako je govorio veliki vinopija Charles Baudelaire. 


Mirko Kovač 
(Feral Tribune, 03. 11. 2001.) 

Preuzeto sa:

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića