Sindrom stečenog gubitka identiteta


Nacionalizam je retorta u kojoj se vidi masovno rasprostranjeno odsustvo samopoštovanja, dostojanstva i čovjekove, biološki determinirane potrebe za očuvanjem vlastitih interesa i vlastitog života. Suvišno je podsjećati s kakvom strašću nacionalisti preziru "sebični" individualizam jer historiju vide kao misiju kojoj se individua ima "nesebično" podrediti. Glasanje za političku partiju koja zemlju vodi u propast, ličnu neslobodu, izolaciju i bankrot, čak i davanje svojeg jedinog i neponovljivog života za domovinu, tek su neki od bezbrojnih primjera čovjekovog odustajanja od sebe samog. Nemoć mnogih ljudi da osjete elementarnu ljubav prema sebi i svojem životu ima razmjere psihopatološke epidemije. Milijuni pojedinaca sebe nisu sposobni doživjeli ni kao činjenicu ni kao vrijednost. To bi bilo zastrašujuće samo po sebi – sve i da nema općepoznatih posljedica nacionalističke politike. To znači da pored nas gradom prolaze nedovršeni ljudi, ljudi koji nemaju sebe same, ljudi čiji je emotivni život sveden na suze koje izaziva nacionalna himna ili na mržnju kada čuju neku pogrešnu, "tuđu" riječ.

Lojalnost grupi, porodici, naciji, političkom pokretu, uopće autoritarizmu ili totalitarizmu ne temelji se na strahu, ne temelji se niti na uvjerenjima. Ta se lojalnost temelji na ljubavi i to je ono najstrašnije. Karl Kraus nije slučajno rekao da mu se zaljubljenost u domovinu gadi i više od šovinističke mržnje. Ta je ljubav incestuozne naravi kojoj upravo zabrana incesta i ekvilibriranje na rubu incesta jamči dugovječnost. Usidrenost incesta u podsvijest je mentalni žig, upalno žarište koje drhti na rubu tabua i tako osigurava tenziju. To je ljubav koja je osuđena na vječnu težnju prema realizaciji koja je pak istodobno zabranjena. Jednako tako nacionalizam teži vječnom izvanrednom stanju i ratu jer u stabilnoj demokraciji pojedinci imaju priliku da se nesmetano orijentiraju prema vlastitim individualnim interesima i konstituiraju kao suvereni građani. 

Eksplozija nasilja u Beogradu povodom Parade ponosa u oktobru 2010. ima dublje korijene. Homoseksualno porijeklo homofobije je općepoznato. No, ne radi se samo o projiciranoj mržnji prema homoseksualcu u vlastitoj nutrini, niti o užasu pred javno razvaljenim tabuom. Protivnici Parade su njenim učesnicima bili zavidni na identitetu, na njihovoj hrabrosti da budu individue bez ostatka i to u tako intimnoj, važnoj i biološkoj sferi kao što je seksualnost. Hrabrost učesnika Parade utoliko je veća što se njeni učesnici bore protiv izopćenja tako što otvoreno priznaju da ne pripadaju većini, dok navijači-nacionalisti-homofobi uvijek panično osluškuju većinska pravila i vrijednosti. Huligani se užasavaju izopćenja iz grupe, a učesnici parade se na važnom, javnom pozorju ulice ponose vlastitim "izopćenjem". To je nitkovima nepodnošljivo do izbezumljenosti jer je mainstream – na razini nacije, na razini kvarta ili nekog drugog utočišta – njihov espritde corps i način života. Na toj točci se solidarno susreću malograđanin koji pazi što će reći susjed ili župnik i pripadnik nasilničke falange koji poštuje internu kriminalnu etiku. LGBT pojedinci posegnuli su za grupnim protestom, ali ne zato da bi se konstituirali kao grupa, nego zato da bi se nakon protesta još slobodnije vratili u intimu svojeg individualizma.

Navijači, nacionalisti i homofobi – uopće ljudi koji pate od sindroma stečenog gubitka identiteta – konstituiraju grupe iz sasvim suprotnog razloga: da bi u grupi nestali kao individue i sveli svoje postojanje na pripadnost. Afirmirajući pripadnost nečemu što ne podliježe izboru već zakonima libida i biologije, Parada ponosa raskrinkala je militantne oblike falsificirane biologije kakvi su malograđanska porodica i nacija, ta skloništa kukavica koje se ne usuđuju izabrati postojanje kroz vlastiti individualni identitet. Preostalo im je da bijesno otvore utrobu kante za smeće i unerede grad, to utočište slobodnog pojedinca.

Vuk Perišić
Peščanik.net, 14.10.2010.

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole