Se una notte d'inverno un viaggiatore...


Slušati nekoga kako glasno čita sasvim je drugačije nego čitati u tišini. Kad čitaš, možeš zastati ili preskakati rečenice: tempo sam određuješ. Kad ti netko drugi čita, teško ti je svoju pažnju uskladiti s tempom njegova čitanja: glas teče ili prebrzo ili presporo.

***
Ubih se ponavljajući da provincija više ne postoji i da možda nikad nije ni postojala: sva mjesta stalno komuniciraju sa svim drugim mjestima, a osjećaj usamljenosti imamo samo dok putujemo iz jednog mjesta u drugo, to jest onda kada nismo ni tamo ni ovamo
Upravo tako se i sada osjećam, kao da nisam niti ovdje niti negdje drugdje, prepoznatljiv kao stranac onima koji to nisu, barem onoliko koliko ja one koji nisu stranci prepoznajem i zavidim im. 
Da, zavidim. Gledam izvana život jedne obične večeri u jednom običnom gradiću, i shvatam da sam već ko zna koliko dugo vremena odrezan od običnih večeri, i mislim na hiljade gradova poput ovoga, na stotine hiljada osvijetljenih lokala u kojima u ovome trenutku ljudi čekaju da padne veče, nemajući u glavi nijednu od ovih misli koje imam ja, a imaju možda druge, na kojima im ne treba zavidjeti, ali bih u ovome času bio spreman da se zamijenim sa ma bilo kime od njih. Na primjer, s nekim od ovih mladića što obilaze krčmare, skupljajući potpise za peticiju upućenu opštini u vezi s taksom na svijetleće reklame, i upravo je sada čitaju čovjeku za šankom.

                                                                                 ***
 
Potežem suviše priča odjednom, upravo zato što želim da se u pripovijedanju osjeća zasićenost drugim pričama koje bih mogao ispričati, a možda i hoću, ili sam ih, možda, već ispričao u kojoj drugoj prilici, da se osjeti taj prostor prepun priča koji možda i nije drugo do vrijeme mojeg života, u kojem se mogu kretati u prostoru, nalazeći uvijek samo priče, a da bih njih ispričao, morao bih ispričati najprije druge, tako da se, polazeći s bilo kojeg mjesta ili od bilo kog trenutka susreće ista gustoća materijala koji treba ispripovjediti.
Dapače, gledajući sve ono što ostavljam izvan glavnog toka pripovijedanja, vidim nešto nalik na šumu koja se pruža na sve strane i ne propušta nimalo svjedosti, toliko je gusta; ukratko, to je mnogo bogatiji materijal od onoga koji sam ovaj put odlučio staviti u prvi plan, pa zato nije isključeno da se onaj tko slijedi moje pripovijedanje osjeti donekle prevarenim, videći kako se glavni tok grana na mnogo potočića, a od bitnih činjenica do njega stižu samo odjeci i odsjevi, ali nije isključeno.
Možda sam upravo to želio postići kad sam počeo pripovijedati, ili, recimo, da je to postupak svojstven umijeću pripovijedanja koje nastojim usvojiti, načelo suzdržljivosti koje se sastoji u tome da ostanem malo iznad onih mogućnosti pripovijedanja kojima raspolažem. A to je, ako bolje pogledaš, znak jednoga pravog, čvrstog i velikog bogatstva, u tom smislu da bih se, da imam slučajno samo jednu priču koju mogu ispričati, tako neumjereno trudio oko te priče da bih je na kraju spalio u pomamnoj želji da joj pogodim pravi ton; a ovako, kad imam kraj sebe praktički neograničeno skladište pripovjedljive materije, u stanju sam da njome rukujem mirno i bez žurbe, dopuštajući čak da se u pričanje uvuče i neka dosada, i dopuštajući sebi luksuz da zalazim u sporedne epizode i nevažne pojedinosti.

To je priča koju ću kad-tad ispričati, ali medu drugim pričama, ne pridajući joj veću važnost nego bilo kojoj drugoj, ne unoseći u nju nikakve veće strasti nego što je užitak u pripovijedanju i prisjećanju, jer i prisjećanje na zlo može biti užitak ako je zlo pomiješano, ne kažem s nečim dobrim, nego s nečim različitim, s nečim što se mijenja, s pokretom, ukratko, s onim što čak mogu nazvati i dobrim, a to je užitak da stvari vidimo s neke udaljenosti i da u njima pričamo kao o nečemu što je prošlo.


  
Italo Calvino, ''Ako jedne zimske noći neki putnik ''

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića