Popodnevna pjesma


Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao,
nježnu i pohotnu
u ono dvorište u kojem sam vas gledao,
draga susjedo,
1957. godine,
kada je bila jesen slična ovoj
i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće
utopljene u šibenskoj jugovini,
u gradu koji je postajao moja bolnica,
a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao
i kažem - šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera
od osam do jedanaest svakog jutra.
Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela?
Da li je što izmijenilo Vaše lice, oči i trbuh?
A kako sam vam zavidio
vraćajući se iz šetnje od osam do jedanest izjutra,
uz četvrt kruha i mlijeko,
u jednom blijedom, Peščeničkom mljekarstvu.
Svim je bojama već moj prvi studentski rujan
dodavao malo crnog i malo tamnozelenog.
I danas vam iskreno kažem - šteta, šteta.
Više vjerojatno i niste za takva šta.
Ponovo ono dvorište.
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
i vaš suprug odlazi.
Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu.
Oko pola sedam.
A ja baš izlazim; šteta,
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pružio više,
ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu...
I ne da vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio,
gdje sam sve ljubio, i kakve žene,
jer vama otvoreno mogu reći.
Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj,
blizu Rusije.

Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste,
i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
pijući neko nerazgovjetno piće svog naroda.
Daleko, daleko, kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj,
pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna -
Vozderkove -
premještene zauvijek u moju utrobu.
A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo,
ali ono dvorište u kojem sam vas viđao
između dva neodređena stabla crna od vlage one
jeseni,
vas tako običnu i raskalašnu domaćicu,
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezonama 1957/58, i slijedeće -
šteta, nepovratno šteta.


Arsen Dedić, Popodnevna pjesma
Stihove govori: Rade Šerbedžija


Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni