Ili je to bio umor, njegov ili nečiji drugi


     Ušavši u sobu Rikardo Reiš ugleda razmješten krevet, jorgan i čaršav presavijeni pod oštrim uglom, ali diskretno, bez one neuredne bestidnosti i ispreturane posteljine, ovdje postoji samo nagovještaj, ako poželite da legnete, ovo je pravo mjesto za to. Ali još je rano. Prvo će da pročita onaj stih i po koji je zapisao na početku hartije, da ga strogo odmjeri, da potraži vrata koja ovaj ključ, ako je o ključu riječ, može da otvori. Zamisliće da ih je našao a onda će nabasati na druga vrata, zatvorena i bez ključa, toliko je bio istrajan da je naposletku ipak nešto pronašao.

     Ili je to bio umor, njegov ili nečiji drugi, koji mu je omogućio da završi pjesmu, na ovaj način, ni miran ni nemiran. Svoje spokojno biće želim da uzdignem visoko iznad mjesta gdje ljudi uživaju il' pate. Sreća je jaram, a biti srećan tišti, jer je i to samo jedno stanje. Onda je otišao da legne i odmah zaspao.


José Saramago, ''Godina smrti Rikarda Reiša'' 

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...