Eh, da, takve knjige zaista vrijedi čitati


I tako, dakle, Čitateljka na velika zvona zakoračuje u tvoje vidno polje, Čitaoče, štaviše u polje tvoje pažnje, štaviše ti si taj koji je zakoračio u jedno magnetno polje čijoj privlačnosti više ne možeš da se otrgneš. Ne gubi, dakle, vrijeme, imaš temu kojom možeš da započneš razgovor, jedan zajednički teren, razmisli malo, možeš da se razmećeš brojnošću knjiga koje si pročitao, kreni već jednom, šta čekaš?

Najviše volim romane – reče ona – koji me odmah uvedu u jedan svijet u kome je svaka stvar jasna, konkretna, precizno određena. Saznanje da su stvari sazdane na takav i takav način i nikako drugačije, pa čak i one najobičnije stvari koje mi se u životu čine nevažnim, pruža mi neko posebno zadovoljstvo.

Slažeš se? Kaži joj onda. – Eh, da, takve knjige zaista vrijedi čitati.

Nezgodno je što je ona čitala mnogo više romana od tebe, a naročito stranih, i ima nevjerovatnu memoriju, sjeća se i najbeznačajnijih epizoda, zapitkuje te: - Sjećate li se šta kaže Henrijeva tetka kad… - a ti koji si izbunario tu knjigu samo zato što znaš njen naslov i ništa više, pomislivši kako bi bilo zgodno da ostaviš utisak da si je pročitao, sad moraš da se dovijaš uopštenim komentarima, odvažuješ se na neku neutralnu opasku tipa: - Za mene je malo suviše rastegnut ili: - Sviđa mi se jer ima dosta ironije a ona odgovara: Doista tako mislite? Ne bih se složila… - a ti se osjećaš kao budala. Krećeš da pričaš o nekom poznatom piscu, jer si pročitao jednu njegovu knjigu, najviše dvije, a ona ne oklijevajući počinje da nabraja sva ostala djela koja, kako se čini, savršeno dobro poznaje, a ako ima kakvu nedoumicu, još gore, jer onda te pita: - Da li je ona poznata epizoda sa isječenom fotografijom u toj knjizi ili u onoj drugoj? To uvijek pobrkam… - Ti nagađaš, budući da ni ona sama nije sigurna. A ona će: - Ma kako, šta pričate? Ne može biti… - Sada ste već oboje zbunjeni. Bolje je da se vratiš na jučerašnji događaj, na knjigu koju sada oboje stežete u ruci i koja bi trebalo da vam nadomjesti nedavno razočarenje.

Nadajmo se – kažeš – da smo dobili ispravan primjerak, ovog puta, ispravno prelomljen, da nećemo biti prekinuti na najzanimljivijem mjestu, kao što to biva… (Kao što to biva kada? Šta hoćeš da kažeš?) – Sve u svemu, nadajmo se da će ovoga puta zadovoljstvo biti potpuno.


Italo Calvino, ''Ako jedne zimske noći neki putnik''

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni