Živi još uvijek imaju vremena da izgovore riječ



     Čovjek mora da čita od svega po malo, ili koliko može, više od toga ne treba zahtjevati, s obzirom na kratkoću života i opširnost svijeta. Počeće od onih naslova koji nikome ne mogu da promaknu, takozvanih poučnih knjiga, obično nazvanim tim nepriličnim imenom, kao da sve knjige nisu poučne, a njihov spisak će se mjenjati u zavisnosti od izvora iz kojih svako od nas crpi svoja saznanja ili od autoriteta koji nam nameće izbor.
Fernando Pesoa će reći – Tek kad smo mrtvi možemo da posmatramo, pa čak ni to nije pouzdano, jer, evo, ja sam mrtav, a tumaram naokolo, zastajem na uglovima. Da su u stanju da me vide, kao što rijetki i uspjevaju, ljudi bi takođe pomislili da ne radim ništa drugo nego šetam. Ne obraćaju pažnju na mene ako ih dotaknem, ako neko padne na ulici ne mogu da ga podignem, a ipak, ne osjećam se kao običan posmatrač, ili, ako zaista posmatram, ne znam koji to dio mene posmatra, svi moji postupci, sve moje riječi, i dalje su živi, nastavljaju iza ugla na koji se naslonim, vidim ih kako odlaze, sa ovog mjesta koje ne mogu da napustim, vidim svoje postupke i riječi, a ako su pogrešni, ne mogu da ih popravim, da ih objasnim, da ih sažmem u jedan jedini postupak i jednu jedinu riječ koji bi izrazili sve o meni, pa makar i samo zato da bih neku sumnju zamjenio poricanjem, neku polusjenku tamom, neko da nekim ne, oba sa istim značenjem. Najgore od svega možda i nisu izgovorene riječi i učinjena djela, najgore je ono što je nepopravljivo, pokret koji nisam učinio, riječ koju nisam kazao, a što bi dalo smisao onom što je rečeno i učinjeno.

-       Ako jedan mrtvac toliko brine onda smrt nije spokoj?
-       Nema spokoja na svijetu, ni za žive ni za mrtve.
-       U čemu je onda razlika između jednih i drugih?
-       Razlika je samo jedna, živi još uvijek imaju vremena da izgovore riječ, da učine gest, ali i to vrijeme će isteći.
-       Kakav gest, koju riječ?
-       Ne znam, umire se samo zato što je nismo izgovorili, umire se zato što ga nismo učinili, od toga se mre, ne od bolesti, zato je jednom mrtvom čovjeku toliko teško da se pomiri sa svojom smrću.
-       Dragi moj Fernando Pesoa, vi ste pobrljavili od čitanja.
-       Dragi moj Rikardo Reiš, ja više uopšte ne čitam.


José Saramago, ''Godina smrti Rikarda Reiša''
         

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića