Kružna cesta sreće


Dijete sklapa svemir usred bistrih zjena:
svjetska je ljepota tvorevina snova,
nov je život šetnja budućnosnih sjena,
u glavi su čežnje ispod svoga krova.

Blažen čovjek spava dalek u planini.
Pod suncem na zraku spavač sretno diše.
Doziv rajske trublje ječi u tišini.
U gaju se grana njihom slasti njiše.

Što je radost naša? Nekoliko slika
dozivanih maštom, bogaćenih duhom.
Četa osunčanih raskošnih vidika
primljenih i srcem i uhom i njuhom.

Vječni, bosonogi, nemirni pastiri!
Da sam samo pastir stada svojih težnja.
Drago mi je sve što polet usplahiri,
što ubada nemir kretnje usred gležnja.

Zamislimo noć i hod u mrkoj šumi,
dok se zadovoljno k Neznanome hoda;
kroz mrak pipa kamen što ga pljusak umi,
baršun mahovina rubom glasnih voda.

Možda me još danas slijepac Mjesec vara.
Možda dođe dar mi umora i truda.
No svejedno volim dražesnog sljepara
što će bičem muke osvježit mi uda.

Na svim lutanjima sporedne su građe.
Zamamno je ono što se trajno mijenja.
Od sna krajolika nema ništa slađe;
on je prepun riječi, varnica i vrenja.

Samostani, to su privremene stanke.
Još nisu posljednja draga pustinjaka.
Otoci divljine vabe nove stranke
ispod drugili neba, laskom sanje maka.

Spavao je netko čitav vijek u basni
i kasnije neće svezu da prepozna.
I tako smo pali u taj svijet mi kasni,
java nam je došla snohvatica grozna.

U mom oku trepti zabliješteno čudo
od preobražaja odbjeglih vremena.
Te je sve nekako bez osi i ludo
kao ruševina straha i bremena.

Ogroman san oči u nedogled širi,
koje ne gledaju no stvaraju zbilju.
Iz njih radoznalost za novosti viri:
blažen, tko je sebi dočarao Milju.

Milju čudna svijeta, gdje i tlapnja živi.
Prostor magle, svjetla, vasionu bajke.
Blažen, tko se piću tečnog vida divi
i uhodi svemir u sočne okrajke.

Tako na nas slazi divno obasjanje.
Kucavica svijeta udara kroz žile.
Pogled u svijet biva sveopsežno znanje.
Nas su obuzele jučer više sile.

Vidio sam prizor Taema Mandaru
gavanskiji i od gizde Velazqueza.
Preplavljuje boja suhu zemlju staru;
njoj kotači bježe izvan dužnih sveza.

Sam se život jača sadržajem sanja.
Opsjene u mozgu paučinu predu.
Vješaju se mlade vile usred granja;
oblaci za drugim vuku se u redu.

Sanjar i za stolom putovanja pravi:
može i na mjesec: i dalje od zvijezda.
Nemoguće tek je doploviti Javi.
Naša java, to je cvrkut, bezbroj gnijezda

Svijet se duša tako neprostano stvara,
raste, te se širi, prolazi i mijenja,
iz žarišta jednog više kolobara,
te je za nas preprv dan Stvorenja.

Možda je još glavno začuđenost naša,
zadivljenost uslijed obmaničke moći,
gdje je sitna zemlja neiscrpna paša
od svih mašta, iskre vatara u noći.

Put u se — van sebe, uvijek ista šetnja
Njom je svima dana iskupnička svota.
Nemir usred mira, u mramoru kretnja,
kružna cesta duše, taj je hod divota:

Sreća, to je golem zaborav života.



Tin Ujević, „Kružna cesta sreće”
Fotografija: Henri Cartier Bresson

Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Otići tiho, gotovo nečujno, pomalo kriomice, bez pompe, počasti, titula...