I to je sve što radiš, sastavljaš pjesme?



     - I sad tražiš posao? Najbolje bi bilo u državnoj službi. Ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretržeš se, ne strepiš od gubitaka, a dobitaka imaš onoliko koliko umiješ. Ali, to je teško. Zamjerio si im se.
     - Znam.
     - Imaju dobro pamćenje. Ne praštaju uvrede. Ne znaju za milost.
     Govori o njima bez mržnje, ali s podsmješljivim prezirom. I ne zato što su grubi i što zaudaraju, već zato što ne znaju da žive. Svojom umišljenom veličinom i glupošću šire oko sebe strah i dosadu, pa je ružno i njima i drugima. Ukočeni u svojoj tromoj nespretnosti, liče na slonove, i kao slonovi iznenada se razbjesne i uništavaju sve oko sebe. Tako ih uvijek i zamišlja, ukočenih debelih nogu, mračno raspoložene, glupo sujetne, bezobzirno osvetoljubive, potpuno gluhe i slijepe za sve što je u životu lijepo. Upoređuje ih sa slonovima, jer su to najružnije životinje, potpuno besmislene. Tako i umiru, kao da se svijet ruši, a ništa se ne dešava. Samo što drugi debelokšci dolaze. A svijetom bi trebalo da vladaju ljudi koji znaju da uživaju, u svemu. Ali to neće nikada biti, jer oni ne vole borbu, to nije uživanje.

*** 

     Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih?
     Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu?
     Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.
     Rekao sam:
     - Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
     - Šta kažeš?
     - Smišljam pjesmu.
     - Kako se smišlja pjesma? Mogu li da čujem?

                       Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi. 
                                Sve drugo je laž. 
                                Ili smrt. 
                                Savršeni ljudi su u grobu. 
                                Pa i to više nisu ljudi.

     - Je li to o meni?
     - O svakome.
     - Bože moj, što je to čudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni, ali kad tako kažem, kao da ništa nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tužno. I lijepo. ''Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi.'' A kod živih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo češće.

***

     Pjesma nije dobra, odgovorio sam, jedva dolazeći sebi. Gruba je, neodređena. Stih ne smije zvučati kao obično pričanje. Možda bi bolje bilo: ''Nesavršeni ljudi, to je svijet''. Još treba da zri.
     - Svejedno - kaže serdar. - Da čujem.
     Ponovio sam pjesmu, iako mi je bilo smiješno. Šta se njega tiču pjesme?
     Još je čudnije što je slušao pobožno, sa zahvalnim izrazom na licu, gotovo ozaren.
     - Molim te, još jednom.
     - Da ti napišem?
     - Tuđe pismo slabo čitam. A sam slabo pišem.
     Ubrzo je naučio pjesmu i izgovarao je polako, nevješto, jednom, dvaput, nekoliko puta, s uživanjem koje nisam shvatao. 
     Upitao sam ga:
     - Zar toliko voliš pjesme?
     - Ova mi se svidjela čim sam čuo prvi stih.
     I opet je počeo da kotrlja riječi po ustima, da im osluškuje zvuk, da okušava slast, da sladostrasno isisava iz njih smisao, kao srž iz kosti. Ovo neobično i neočekivano uživanje u stihovima, podiglo mu je ugled u mojim očima, pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. Ako je mogla da ga oduševi, znači da je dobra. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu, u njemu leže vrijednosti koje ne otkriva svakome.
     Zaboravio sam njegovu tajnu.
     - I to je sve što radiš, sastavljaš pjesme?
     - Ne mogu da nađem posao.
     - Sam si tako htio, zašto se tužiš? Hoćeš da govoriš svašta. E pa trpi. Da nisi očekivao orden? Nisi valjda tolika budala.
     
Meša Selimović, ''Tvrđava''
       

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića