If you judge people, you have no time to love them


Sjedinjenje postignuto u stvaralačkom radu nije interpersonalno; sjedinjenje postignuto u orgijastičkom spajanju je kratkotrajno; sjedinjenje postignuto konformizmom samo je pseudosjedinjenje. Stoga su ovo samo djelimični odgovori na pitanje egzistencije. Pun odgovor leži u postizanju međusobnog sjedinjenja, u spajanju sa drugom osobom, u ljubavi.

Ta želja za interpersonalnim spajanjem najmoćnija je težnja u čovjeku. To je najtemeljnija strast, to je sila koja povezuje ljudsku vrstu, klan, porodicu, društvo. Neuspjeh da se ono postigne dovodi do ludila, do uništenja — sama sebe ili drugih. Bez ljubavi ljudski rod ne bi mogao opstati ni jedan dan. Ipak, ako postizanje interpersonalnog sjedinjenja nazovemo »ljubav«, naći cemo se u ozbiljnoj teškoći. Spajanje se može postići na različite načine — a razlike nisu manje važne od onoga što je zajedničko raznolikim oblicima ljubavi. Treba li da njih sve nazovemo ljubavlju? Ili, treba li da riječ »ljubav« sačuvamo samo za specifičnu vrstu sjedinjenja, onu koja se smatra za idealnu vrlinu u svim velikim humanističkim religijama i filozofskim sistemima posljednjih četiri hiljade godina zapadne i istočne istorije.
Jedini put potpunog spoznavanja naći cemo u činu ljubavi: taj čin nadilazi misao, on nadilazi riječi. On je smiono uranjanje u doživljaj sjedinjenja. Medutim, misaono znanje, to jest psihološko znanje nužan je uvjet za potpuno spoznavanje u činu ljubavi. Ja moram poznavati drugoga i sebe objektivno, da bih mogao vidjeti realno, ili bolje, da bih prevladao iluzije, iracionalno iskrivljenu sliku koju imam o njemu. Jedino ako neko ljudsko biće poznajem objektivno, mogu ga spoznati u njegovoj osnovnoj suštini — u aktu ljubavi.

Ljubav nije prije svega odnos prema nekoj posebnoj osobi: ona je stanovište, ORIJENTACIJA KARAKTERA što odlučuje o povezanosti osobe sa svijetom kao cjelinom, a ne sa jednim »objektom« ljubavi. Ako čovjek voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema svim drugima, njegova ljubav nije ljubav vec simbiotska vezanost, ili uvećani egotizam. Pa ipak, većina ljudi vjeruje da se ljubav uspostavlja posredstvom objekta, a ne sposobnosti. Zapravo, oni čak vjeruju da je dokaz snage njihove ljubavi u tome što ne vole nikoga osim »ljubljene-« osobe. To je ista ona zabluda koju smo već prije spomenuli. Pošto ne shvaća da je ljubav aktivnost, snaga duše, čovjek vjeruje da treba samo naći pravi objekt — i da se onda sve odvija samo od sebe. To se stanovište može usporediti sa stanovištem covjeka koji želi slikati, ali umjesto da ovlada slikarskim umijećem, tvrdi da mora prilekati na pravi objekt i da će prekrasno slikati kad ga nađe. Ako istinski volim nekog čovjeka, volim sve ljude, volim svijet, volim život. Mogu li reći nekome: »volim te«, znači, moram biti sposoban da kažem »volim u tebi svakoga, volim pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe«.

Ako želja za fizičkim sjedinjenjem ne podstiče ljubav, ako erotska ljubav nije i bratska ljubav, ona vodi do sjedinjenja samo u orgijastičkom prolaznom smislu. Spolna privlačnost stvara za trenutak privid sjedinjenja, pa ipak to »sjedinjenje « bez ljubavi ostavlja strance isto tako udaljenima kao što su bili i prije — katkada se stide jedan drugoga, ili se čak mrze, jer privida nestane i oni osjete međusobnu otuđenost još izrazitije nego prije. Nježnost nije nikako, kao što je Freud vjerovao, sublimacija seksualne želje. Ona je direktni rezultat bratske ljubavi, i postoji u fizičkim kao i u nefizičkim oblicima ljubavi.

Čovjek često nailazi na dvoje ljudi koji »se vole« a da ne osjećaju ljubav ni za koga drugoga. Zapravo, njihova je ljubav egotizam u dvoje (a deux); oni su dvoje ljudi koji se poistovećuju i koji su riješili problem odvojenosti na taj način što su uvećali jedan individuum na dvoje. Oni doživljavaju prevladavanje odvojenosti, a ipak, budući da su odvojeni od ostalog čovječanstva, oni ostaju odvojeni jedan od drugoga i otuđeni od samih sebe. Njihov je doživljaj sjedinjenja privid. Erotska ljubav je isključiva jedino u smislu da se mogu potpuno i snažno sjediniti samo s jednom osobom. Erotska ljubav isključuje ljubav prema drugima samo u smislu erotskog sjedinjenja, u smislu punog angažiranja u svim vidovima života — ali ne isključuje ljubav u smislu duboke bratske ljubavi.
Erotska ljubav, ako je doista ljubav, pretpostavlja jedno: da ljubim iz suštine svoga bića,— i da doživljavam drugu osobu u suštini njegova ili njezina bića. U biti, sva su ljudska bića identična. Svi smo mi dio Jednog; mi smo Jedno. Ako je tome tako, ne bi smjelo biti važno koga volimo. Ljubav treba da bude suštinski čin volje, čin odluke da potpuno posvetim svoj život životu druge osobe.

Čovjek ne uočava važni faktor erotske ljubavi — volju. Voljeti nekoga nije samo jako osjećanje — ono je odluka, sud, obećanje. Kad bi ljubav bila samo osjećaj, ne bi postojao razlog za obećanje da ćemo se voljeti zauvijek. Osjećaj se rađa i može da umre. Kako mogu prosuditi da će on postojati zauvijek ako moj čin ne uključuje prosudivanje i odluku?
Uzimajuci svaki taj vid u obzir, čovjek može doći do gledišta da je ljubav isključivo čin volje i angažiranja i da zato u osnovi nije važno o kakvim se osobama radi. Bilo da brak organiziraju drugi, ili je on rezultat individualnog izbora, jednom kad je on zaključen, čin volje će osigurati trajnost ljubavi. To gledište, čini se, zanemaruje paradoksalan karakter ljudske prirode i erotske ljubavi. Mi smo svi Jedno — a ipak svako od nas je jedinstveno, neponovljivo biće. Isti se paradoks ponavlja u našim odnosima prema drugima. Ukoliko smo svi jedno, mi možemo voljeti na isti način svakoga, u smislu bratske ljubavi. Ali ukoliko smo svi mi takođe različiti, erotska ljubav zahtjeva izvjesne specificne, visoko individualne elemente koji postoje između nekih, ali ne i svih ljudi.

Djetinja ljubav ravna se prema nacelu »Volim jer sam voljen«.
Zrela pak ljubav slijedi princip: »Voljen sam jer volim«.
Nezrela ljubav kaže: »Volim te jer te trebam«.
A zrela ljubav kaže: »Trebam te jer te volim«.


Erich Fromm, ''Umijeće ljubavi''

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića