Za sada bez dobrog naslova




Sve stvari učinjene sa nekim ciljem imaće svoje posljedice.
Možemo biti primjećeni od strane onog od kog želimo da budemo primjećeni.
Možemo biti ignorisani.

Naša želja da budemo primjećeni od strane nekoga kreće se u rasponu varijabilnih faktora i detalja, i obično onda kad se najmanje nadamo, dese se stvari koje smo potajno i priželjkivali.

Ta neutaživa želja da budemo primjećeni, da budemo shvaćeni i prihvaćeni krije se u činjenici da želimo da budemo dio društva, dio socijalnog okruženja i normativno-moralnih pravila.

Sa druge strane, naš protest, diskurs, naše neslaganje, koje u ekstremnim slučajevima dolazi do granica ciničnog, pa i mizantropskog, leži u činjenici da često i ne želimo da budemo dio društva, onakvog kako nam je predstavljeno.

Zapravo, želimo da budemo dio društva koje je prihvatljivo našim socijalnim, moralnim normama, i naravno našim/sopstvenim sistemom vrijednosti.

Opšteprihvaćene, generalizovane stvari ponekad nas opominju i drže u granicama moralnih zakona a ponekad te opšteprihvaćene stvari bude u nama gađenje, protest, nezadovoljstvo ili čak agresiju.

Želja za vlašću nesumnjivo je povezana sa željom da se bude popularan. Želja da se bude popularan krije se u želji da budemo shvaćeni i prihvaćeni na način koji to zaslužujemo.
A sve to radimo ne bi li beskrajnim i ponekad besmislenim svojstvima i osobinama života pripisali određeno značenje, ne bi li sopstvenu individuu trajno vezali za individuu osobe koja u nama budi emocionalno-duhovnu harmoniju i balans.

Mi smo tu gdje jesmo spojom okolnosti, jer nismo mogli da biramo gdje i kad ćemo biti rođeni.
Navike, geografske odrednice, mitovi, društvo, porodica, institucije, i hiljade drugih faktora imaju uticaj na nas, oblikujući naše stavove i istovremeno djeluju dvojako na našu ličnost: ili nas produhovljuju, ili zagađuju naš temeljni cilj ili osnovnu misao.

Svoje frustracije najčesće izbacujemo na pogrešan način, okrećući se agresivnosti i nasilnim tehnikama riješavanja konflikata/sukoba ali i sopstvenih frustracija.
Naša povrijeđena sujeta je prečesto uzrok daljnjih frustracija.

Ako ne naučimo da spoznamo svoju osnovnu misao, i time se samoidentifikujemo u vremenu/prostoru, sve će biti diskurs o relativnosti.
Relativno je kako ćemo sebe definisati u odnsu na ostale ili na nas same.
Relativno je da li je naša ekstrovertnost nekad okarakterisana kao napadnost, kao i da li je naša skromnost definisana kao introvertnost i antisocijalnost.
I govoriti o relativnosti je relativno.
A do tada, možemo samo da mrzimo ili volimo?


*Ovaj post je posvećen RASISTIMA, KSENOFOBIMA, HOMOFOBIMA, RATNICIMA; Ovaj post je posvećen svima onima koji NEGIRAJU ZLOČINE i PREĆUTKUJU ISTINE, svima onima koji MRZE; Ovaj post je posvećen  ONIM ISFRUSTRIRANIM ŽENAMA U POŠTAMA & SUPERMARKETIMA, ŠOVINISTIMA, DRŽAVNIM TERORISTIMA, TOTALITARISTIMA, JEDNOUMNIMA, CENTRALISTIMA, FAŠISTIMA, NASILNICIMA, NACISTIMA, EKSTREMISTIMA, KLERIKALISTIMA, RELIGIOZNIM FANATICIMA i svim ostalim NAPIRLITANIM KONZMUENTSKO-MATERIJALISTIČKIM STVOREVIMA KOJE NE MOGU NAZVATI 'LJUDIMA'

Popularni postovi s ovog bloga

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

(Ne)prilagođen

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića