Piss factory/U naručju vremena



And I’m standing by the river, but the river doesn’t flow, it boils with every poison you can think of.

Kao što sam pisao o svim temama koje su me doticale, čini mi se da sam preskočio jednu ključnu, od koje zavisi naša sopstvena egzistencija. Worldwatch Institut je 2000. godine objavio je izvještaj o stanju naše planete u kojem se, između ostalog, kaže: Na početku 21. vijeka očigledno je nekoliko ekoloških trendova koji će oblikovati budućnost civilizacije: porast stanovništva, povećanje temperature, smanjenje zaliha pijaće vode, smanjenje obradivog zemljišta, nestanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta. Sa nestankom većeg broja biljnih i životinjskih vrsta dolazi do kolapsa lokalnih eko-sistema, ali ćemo na određenoj tački biti suočeni sa kolapsom globalnog ekološkog sistema.

Od tog izvještaja je prošlo deset godina. Nauka i tehnologija došle su do sledećeg zaključka: svaka se proizvodna aktivnost odvija na račun ograničenih prirodnih resursa. Potrošnja ograničenih resursa će, čak i kad bude stabilizovana, neminovno dovesti jednom do toga da ti resursi budu sasvim iskorišćeni i istrošeni.

Čini mi se da smo toliko zadubljeni u svoje male živote, i hedonizam nas polako zavodi i osvaja. Svijest ljudi prema životnoj sredini i ekologiji je nikakva; ljudi kao da ne shvataju (ili ne žele da shvate) da im ekologija i svaka dalja pozitivna stvar koju ekološki način razmišljanja donosi, poput npr. štednje, donosi dvostruko zadovoljstvo ->moralno – jer smo svjesni da ne trošimo uzaludno struju/energiju/vodu i ->ekonomsko zadovoljstvo – jer samim tim što vodimo računa – štedimo novac i račune koje plaćamo. Koliko je banalnih primjera oko nas kojih se možemo svakodnevno pridržavati i koji su u suštini samo stvar navike (poput gašenja električnih uređaja, tv-a, kompa, svjetla, racionalnog korišćenja vode, ne korišćenja lifta (ukoliko ne živite na 124.spratu :o).

Svaka proizvodnja je i razaranje. Pitanje uopšte i nije u tome da se potrošnja više ne smije povećavati, već da se ona mora SMANJIVATI. Zemlji prijeti ekološka katastrofa ako ne definišemo pravce održivog razvoja i ne promijenimo stil življenja i poslovanja. Nema drugog načina da se prirodna bogatsva sačuvaju i za buduće generacije. Ekologija nam pokazuje da može biti efikasnije i produktivnije ČUVATI, nego eksploatisati prirodna bogatsva.

Sistemi transporta. Nikad nisam preferirao motorna vozila, ali sam nažalost dio društva u kojem je ono glavno prevozno sredstvo ali i statusni simbol, glavni zagađivač okoline i jedan od glavnih uzročnika nesreća na putevima. Izbjegavam uopšte transport automobilom/busom ukoliko mi nije baš neophodan. Kao što sam rekao, sve je to u suštini - stvar navike. Ljudi kao da ne shvaćaju da će pola sata pješačenja do posla/faxa/škole koristi kako njima, njihovoj fizičkoj spremnosti i zdravlju, tako i okolini, jer je ne zagađuju, ali da će isto tako doprinijeti i njihovoj uštedi jer ne troše bespotrebni novac na gorivo ili gradski prevoz. Naravno, u vremenskim prilikama kakve su snijeg/kiša/oluja i vrućina u ljetnjim mjesecima razumljiva je potreba ljudi da što prije stignu do odredišta. Ne treba ići u krajnost, pa sebi oduzeti komfor. Ali treba paziti da se komfor ne pretvori u bahato i neodgovorno ponašanje. Komotnost vodi u lijenost, a mi i ovako živimo u svijetu u kojem je urbani način zivota sinonim za brzi život, bez predaha, ali čini mi se i u konstantnoj frustraciji i užasnoj neodgovornosti prema životnoj sredini.
Takođe, postoji bezbroj drugih, važnijih primjera; od centara za upravljanjem komunalnim otpadom, oporezivanja proizvoda koji se sporije/nikad razlažu, reciklaža, pa do alternativnih izvora energije, kao i drugačijih vrsta snabdijevanja energijom. Postoji i veliki broj ekoloških organizacija, nevladinih organizacija i akcija koje sprovode ne bi li nas ekološki osvijestili. Pitanje je samo kako ćemo mi to prihvatiti?

Bez obzira na njihovu korisnost za ljudska bića, sve prirodne stvari treba poštovati i očuvati zbog njihove sopstvene vrijednosti. To više i nije pitanje navika, to je pitanje zdravog razuma. Pa možda i sebičnosti na naki način. Ne znam kako vi, ali Ja želim da živim u zdravoj sredini. Nazovite to sebičnim.

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole