Barbarism begins at home


Na stranu svakodnevnih okolnih komšijskih klepetanja o crnohumornim i crnotragičnim temama, moju pažnju je zadobila emisija na tv-u, iako tv odavno ne doživljavam kao ozbiljan medij koji bi mogao dovoljno da me edukuje ili privuče pažnju. Moja osjećanja su iskrenije vezana za radio, po meni najbolji medij koji je ikada izmišljen, dok knjiga može da bude na njegovom nivou, ali varira. Televizija je manipulativna, internet opsesivan.

Naime, u jednoj emisiji političkog karaktera, koja se svakog petka emituje na jednoj crnogorskoj tv-stanici, gostovao je Mirko Kovač, jedan od najznačajnijih živih pisaca na ovim prostorima. Voditelj te emisije je Darko Šuković, poznat po svojoj ulizivačkom pristupu kada kod njega gostuju vlastodršci. Inače radijski voditelj po profesiji, gos’n Šuković sebe voli da naziva novinarom, mada ga niko u CG ne smatra ozbiljnim novinarom. Sudeći po buci i škripanju koja je konstantno dopirala iz studija, pretpostavljam tehničkog osoblja koje je vuklo neke elemente, dotični se čak nije ni pobrinuo da njegova emisija bar bude malo profesionalna. Nasuprot antipatiji koju gajim prema ovom pseudo~novinaru i neprofesionalnosti  režije i tv-stanice, emisiju sam ipak odgledao do kraja, jer mi je bilo interesantno slušati ovog pisca.

Mirko Kovač je jedan od najznačajnijih južnoslovenskih pisaca. Rođen u Crnoj Gori, studirao u Beogradu,  početkom devedesetih se preselio u Rovinj, zgrožen nacionalističkom euforijom. Autor je kultnih knjiga, a pisao je i scenarija za neke od najboljih filmova ex-yu kinematografije. Konstantni je kritičar balkanskih nacionalističkih režima. Kovačevi stavovi su mi dosta bliski, npr. po pitanju jezika, kako sam Kovač kaže – JEZIK NIJE DOGMA i mi biramo kako ćemo pisati. Takođe, govori o sličnosti jugoslovenskih jezika. Za njega ne radi ni o “srpskom” ni o “hrvatskom” jeziku, koji u datom trenutku bivaju politički ili nacionalistički instrumentalizovani, već prije svega o jeziku (njegove sopstvene) književnosti. Mirko Kovač se lično osjeća anacionalnim, ne želeći da bude viđen u nacionalno-etničkom okviru, i ne stavlja etnički identitet u prvi plan.

Ja sam jednom rekao da je domovina samo nesretna sudbina; neko to prihvaća sa strašću i od toga pravi vrlinu, a neko poput mene uvijek proklinje svoju sudbu hudu. Jedan je slavni filozof rekao: “Čovjek nije zatočenik svojega jezika i svoje nacije, on je slobodno i moralno biće koje pripada samo sebi samome

ne odričem se korijena, to prije što o njima ponešto znadem, ali i
ne uranjam u to blato prošlosti.

(…) to što jesam u smislu etničkom nije nikakva posebnost, ali ono
što jesam kao osoba to je JEDINO i NEPONOVLJIVO.

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole