’Šta će drugi misliti’


Nedavno sam imao priliku da gledam dva filma koja su me i nagnala da pišem nešto o sledećoj temi. Iako su oba filma poprilično romantično-patetične drame iz američke produkcije 80-ih, oni ujedno govore o jednostavnosti i kompleksnosti ljubavi.
Svi pokušavaju da zadobiju nečiju pažnju. Jedni to rade različitim oblicima umjetnosti, drugi to rade egocentričnim samopromocijama, treći se jadaju vapajima za pomoć, četvrti glume zaokupljenost..itd.
Bez obzira na sve to, negdje je i normalno reći da su to prirodne težnje svakog čovjeka; genetski nam je zapisano da pokušavamo da zaokupimo pažnju osobe do koje nam je stalo/koja nam se sviđa. Jer ako se ne trudimo ili ne želimo da budemo primjećeni, progutaće nas vrijeme koje neumitno teče.

L’amore conta naziv je pjesme koju pjeva poznati italijanski kantautor Luciano Ligabue. Bez obzira na čest prizvuk ponekad iritantnih pop melodija, i bez neke velike želje da eksperimentiše, Luciano ipak ostaje vjeran classic rocku, a njegovi tekstovi, u većini slučajeva autobiografski, su vrlo kvalitetno i vješto napisani. Luciano se okušao i kao režiser (Radiofreccia iz ’98.god je i dobio nagradu za najboljeg mladog režisera), a ove godine je član žirija 66. Venecijanskog Filmskog Festivala. Iako sam malo skrenuo sa teme, ipak ove sve ima veze s njim; kao što rekoh u pjesmi ’L’amore conta’ najviše su me oduševili stihovi:

’l'amore conta 
conosci un altro modo per fregar la morte?

(ljubav je bitna,
poznaješ li drugi (bolji) način da usporiš smrt?)

I to je suština svega, i neki smisao života kome većina populacije i teži.
Veliko pitanje je šta se dešava sa nama kada se zaljubimo? Da li hemijski procesi u organizmu skroz promjene naše tijelo?
Da li postanemo dio začaranog kruga u kome se najčešće neko drugi zaljubi u nas, a mi se zaljubimo u nekoga skroz drugog?
Da li taj začarani krug ima kraj, i da li je ustvari i sam život začarani krug koji nas stavlja na iskušenja?
Da li kad nekoga idealizujemo, onda jednim dijelom idealizujemo i sebe?
I da li je ljubomora potvrda ljubavi ili izraz nesigurnosti?
I ključno – ako nam partner predstavlja predmet koji treba samo nama da služi, onda je pravo pitanje – da li ja volim taj 'predmet' ili volim sebe?
Da li je sve ostalo prljava igra brojeva i simbola?
I da li su sve ovo trivijalna pitanja koja nemaju suštinsku važnost? ;)

Nisam od onih vječitih optimista i entuzijasta, a još manje pripadam onim pesimistima koji se uvijek žale. Suština je da ćemo podršku u životu dobijati od vrlo malog broja ljudi koje znamo; to sigurno neće biti nijedan od naših 1260 virtuelnih prijatelja koje imamo po raznim socijalnim mrežama, to neće biti ni poznanik iz svakodnevnog života, niti slučajni prolaznik na ulici. Ako imamo sreće, to će najčešće biti uži krug naše porodice, ili par dobrih prijatelja i osoba koje volimo (neko je i rekao ’imaš manje prijatelja što misliš, i više nego što znaš’..) Jednostavno, kao što treba da naučimo da čitamo svoje snove i smisao koji oni nose, tako bi trebali znati da tumačimo događaje/pojave u budnom stanju naših života. ’Šta će drugi misliti’ je prečesto pitanje koje sputava ljude da urade ono što bi zaista željeli. Ipak, bar jednom u životu kažimo sami sebi da nam je i tuđe mišljenje bitno, jer i na taj način dobijamo objektivniju sliku o sebi, ali da na kraju ipak mi sami odlučujemo o našoj sudbini – razumom i naravno, SRCEM.

Popularni postovi s ovog bloga

Kada Jelena dođe na more

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Ljubomir Erić - Savremeni ljudi ne umeju da vole