Think locally fuck globally


Iako imamo izvanredno velike mogućnosti za komunikaciju putem masovnih medija, svakodnevno nas kljukaju besmislicama koje bi bile uvredljive za dječju inteligenciju, da ta ista djeca nisu njima zagađena već od najranije dobi. Tu jednu od ključnih uloga igra propaganda koja ima za cilj masovni uticaj kroz manipulaciju simbolima i psihologijom mase&pojedinca. A to radi posebnim tehnikama komunikacije, najčešće putem radija&televizije, Interneta, dnevne/periodične štampe. Ali i ostalim propagandnim sredstvima koja se nalaze svuda oko nas, poput bilborda, plakata, brošura, audio i grafičkih prezentacija, knjiga, banera i sl.
Imajući priliku da prije godinu i po posjetim tri najveće privatne medijske kuće u Srbiji - b92, pink i fox, otprilike sam dobio informaciju kako se radi u njima i kako ko radi. Opet, najprijatnije sam se osjećao na 92-ci, samim tim što sam osjetio da se nalazim među ljudima koji profesionalno rade svoj posao i vole ono što rade. Uostalom slobodno stvaraju, bez spoljašnjih pritisaka i kontrole. Dočekani smo kao studenti koji zaista žele da upoznaju samu suštinu rada u medijima.
Fox, novopečena medijska kuća, čija tehnička opremljenost je na zavidnom nivou (ipak iza njih stoji News Corporation), svoju programsku šemu formira po onoj oprobanoj američkoj formuli - komercijalni filmovi + prizemni sitcom-ovi + još prizemniiji kvizovi za domaćice & bračne parove. I ono malo edukativnih emisija i relativo pristojnog informativnog programa koji imaju.
And finally Pink, koji se šepuri sa svojom glamuroznom zgradom u elitnom dijelu bg-a, a suština tj. unutrašnjost je degutantna, prepuna beskrupuloznih ljudi kojima je očigledno stalo samo do jednog cilja – profita. Osjećao sam se prljavo jer sam uopšte ušao u njihovu zgradu.
Pa šta onda raditi? Šta možemo raditi kad je medijska scena zaprljana kvazi novinarima poput Milijane Baletić i cicama poput bačić-alimpić. Šta možemo kad je sveprisutan polutanski humor kursadžija, koji opet podsvjesno stvara stereotipe o nacijama, tjerajući ih na mržnju. Šta možemo raditi kad Željko Mitrović i slični njemu kreiraju stvarnost ljudi, a ti isti ljudi (čitaj ovce) uživaju u plitkim temama?
Hvala vam gospodine Mitroviću što zabavljate ovaj napaćen narod. I sviđa mi se što su vaše emisije sladunjave, sa jeftinim voditeljima i jeftinim sagovornicima. Poput šovinističkog show-a Marka Jankovića na košavi, ili poput emisije Tv Gerila – sa vrlo ’elokventnom’ voditeljkom Sani Armani (wannabe Olja Bećković) u laganijem ritmu. Vjerujem da je rebranding Che Guevare i eksploatisanje njegovog lika/djela u u toj emisiji još jedan dokaz eksploatorsko-manipulativne politike Pinka tj. Željka Mitrovića i uopšte ideologije 90-ih, koja je služila da odvrati pažnju sa dešavanja u zemlji tih godina.
Uostalom eksploatisanje lika/djela Che Guevare je globalni problem. Ali je i divna prilika da se zaradi novac, baš kao što to radi naš proslavljeni reditelj Emil Koštunica* u svojoj filmskoj školi** u Herceg-Novom. Ponosan sam što moj grad ima filmsku školu u kojoj naš proslavljeni reditelj Emil Koštunica ima priliku da edukuje mlade režisere kako se ispijaju hektolitri šampanjca.

* svaka sličnost sa Emirom Kusturicom je namjerna
** filmska škola~zgrada koja se nalazi u hercegnovskoj luci, popularnom hercegnovskom Škveru, i koju je Emil Koštunica kupio i obećao da će napraviti filmsku školu. Od filmske škole ništa, to je trenutno kafana u kojoj pomenuti reditelj u ljetnim mjesecima uživa u svojim hedonističkim radnjama u društvu kojekakvih kvazi-umjetnika


Popularni postovi s ovog bloga

Ivan V. Lalić - Nikad samlji

Teofil Pančić - Darko Rundek i Apokalipso, 20 godina

Lordan Zafranović - Ta slika mi se strašno urezala u sjećanje i negdje mi rekla šta je to pisac

Kada Jelena dođe na more

Charles Bukowski - Još jedna propala veza

Patti Smith - Sam Shepard, moj najbolji drug

Ernesto Sabato - Zemlja u kojoj je najveća elektronska komunikacija istovremeno je i zemlja gde je najveća usamljenost ljudskih bića

Zuko Džumhur - To je kao neka ljubav koja ne može da se objasni