Prvi čovjek je bio najveći mučenik u istoriji svijeta.
Jednom sam probao da zamislim tog proto-Adama. I da dokučim čime je i kako zaslužio oba svoja zvanja – i „prvog“, i „čovjeka“. Titule koje mu, jamačno, nisu donijele nikakvu medalju niti priznanja, prije bi se, i to s velikom sigurnošću moglo reći da su mu donijele samo nevolje. On čak nije mogao ni pomisliti da je rodonačelnik bilo čega. Vjerovatnije je da je sebe doživljavao kao izroda i nesrećnika, i pretpostavljam da je očajavao što nije u stanju da živi kao svi drugi, obični i normalni, srećni majmuni...
A kako je počelo?
U vrijeme dok su ljudi još bili beslovesna bića, kreature bez jezika, svi su, kako se to obično kaže, naporno radili... Čitava mikro-zajednica (šira porodica, rod) bila je precizan radni mehanizam gdje je svako imao svoj jasno definisan udio. I nakon teškog dana svi su temeljno i čvrsto spavali... Umorni majmuni, prilično vješti sa rukama, upućeni jedni na druge... Vrsta u usponu.
E, prvi čovjek je, u suštini bio – prvi nesaničar. Tu počinje da se odvija istorija ljudskog. Tom činjenicom, jednom nesanicom, zapravo, počinju njegove muke i, istovremeno, vrsta koja će ovladati svijetom.
Onaj koji se prevrtao na svom mjestu za spavanje, uzalud pokušavajući da usni, morao je biti debelo začuđen tim novim stanjem. I ako začuđen (Pjesnici su čuđenje u svijetu, A. B. Šimić) blenuo je u nebo. Noćno nebo. Žuti krug mjeseca, zvijezde... Koje su vjerovatno izgledale unekoliko drugačije nego danas. Katkad uznemirujući oblaci koji sve sakriju, pa nebom pleše čisto ništavilo. Sve to bijahu slike koje će snažno zaigrati njegovu maštu, gurnuti ga u zamišljanje svjetova koje niko vidio nije.
Budući da nije spavao, i da se to ponavljalo svake noći, počeo je, za dana, da osjeća umor. Sljedeći korak je bio izbjegavanje svojih obaveza prema zajedničkom radu. Dakle, prvi čovjek je, nakon prvog nesaničara, bio i – prvi neradnik u povijesti... Preko dana je počeo da smišlja i traži sve komplikovanije načine da se ukrije, da pokuša prikriti svoj nerad i nesanicu.
Postao je „drugačiji“. Ostatak zajednice više ga nije doživljavao kao ravnopravnog. Dok su drugi išli u zajednički rad, on je, sada izopštenik iz važnih poslova, ostavljan sa mladuncima u logoru, u tom njihovom obitavalištu, kako god ono izgledalo. Počeo je da obučava mlade. Igri, prije svega. Tako da je, gotovo slučajno, postao i – prvi pedagog. Kasnije će zajednica reagovati na to „kvarenje omladine“. To je arhetipski sloj mita o „nepodobnom učitelju“ kojeg vlast ubija – najljepše ispričana u Platonovoj priči o Sokratu i njegovoj smrti.
Tako da je prvi čovjek, koji je zapravo bio prvi nesaničar, i prvi neradnik, i prvi „drugačiji“, i prvi pedagog, postao i prva žrtva montiranog političkog procesa. Prvi disident. Prvi izopštenik. Uh, odista, nije mu bilo lako... A sve je, sjetimo se, počelo noćobdijskim čuđenjem.
Prirodno, nakon svega ovoga, nakon ovakvog slijeda neveselih događaja, uzbudljivog i tragičnog, prvi čovjek postao je, sada već gotovo očekivano – i prvi paranoik. Počeo je svuda da uočava znake i razloge za svoje nove nedaće. Što ga je samo učinilo bićem koje još kompleksnije i brže razmišlja, predviđa događaje, pokušava da ih, na ovaj ili onaj način, promijeni.
Nije, zapravo, toliko važno što je bilo s njim i kako je ta vrsta uopšte počela da se umnožava dok su njegovi najbliži, zdrave i radne životinje, ostali samo to što su i tada bili.
Meni je važno da je on, prvi čovjek, bio i prvi paranoik. Da su to dvoje, ljudsko i paranoja kao takva, u stvari, od početka neodvojivi... Ključni sastojak supstance koja je evoluirala u humanitet, bila je časna paranoja. Eto, da se zna...
Balša Brković, ''Paranoja u Podgorici''
Ilustracija: Salvador Dali, ''Remorse, or Sphinx Embedded in the Sand'', 1931.
