Postovi

Zuko Džumhur - Pustinje se jedino ne boje pjesnici

Iz daljine se čula pjesma. Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha.
Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici.
Zuko Džumhur, odlomak iz knjige putopisa „Nekrolog jednoj čaršiji”, 1958. g.

Ivo Andrić - Sunce

Da, u stvari postoji samo sunce, a sve ovo što živi, diše, gamiže, leti, sja ili cvate, samo je odblesak toga sunca, samo jedan od vidova njegovog postojanja. Sva bića i sve stvari postoje samo utoliko ukoliko u svojim ćelijicama nose rezerve sunčevog daha. Sunce je oblik i ravnoteža; ono je svest i misao, glas, pokret, ime.
Ivo Andrić, odlomak iz pripovjetke „Sunce” Iz knjige „Kuća na osami i druge pripovetke”, 1986. g.

Boris Dežulović - Pagarešto Saleh!

Terasa je polukružnog oblika i visoka je nekih sedam-osam metara. Valja uzeti zalet sa samog kraja, jer od mora je dijele i četiri metra polukružne betonske šetnice u podnožju. Uzme se stoga nekoliko trenutaka koncentracije i bučnog samoohrabrenja – a zapravo se pravi teatar, kako bi što više ženščadi dolje obratilo pažnju – pa u nekoliko dugačkih koraka pretrči terasa, otisne s ruba i poleti preko glava znatiželjnika, znatiželjnica i ljutite stareži, preleti se svih osam metara neba i četiri metra betona, prije nego se kuštrava, prestravljena glava suoči s posljednjim izazovom – jedva metar i pedalj plitkim morem.
Do tada, dok se ne bi stasalo za maturu, u plićak se skakalo sa šetnice, iz zaleta, ‘pagarešto’. Pagarešto je jedna od najstarijih igara s Bačvica, i jezikom današnje djece prevela bi se kao challenge, izazov: cilj je bio skočiti što luđe, pa uzvikom ‘Pagarešto Toni!’, ili ‘Pagarešto Miro!’, izazvati Tonija, ili Mira, da skoči sljedeći i da skoči još luđe. To je, međutim, bi…

Miljenko Jergović - Dok govorim o Kovaču, ja iznosim svoju autobiografiju

To se ne smije pred njim reći, pa nikada nisam ni rekao, ali meni je Mirko Kovač ostao važniji od Danila Kiša. Tako je bilo u pubertetu, mislio sam promijenit će se. Mudro sam o tome šutio, čitao ponovo iste knjige, i svaki put su one bile drukčije, jer su svaki put drukčije knjige svih istinskih i velikih pisaca, ali jedno je ostalo isto: meni je Kovač važniji, njegov kanon mi je bliži, u mome svijetu – i nigdje izvan njega to ne mora biti tako – Mirko Kovač veći je pisac. To se ne govori, niti takve usporedbe imaju smisla, osim ako njima čitatelj ne kani reći nešto o sebi. Dok govorim o Kovaču, ja samo iznosim svoju autobiografiju.
*
Kada sam prvi put nakon rata jedne nedjelje u ranu jesen preko brda stigao u Trebinje, na ulicama i trgovima kamenoga hercegovačkog gradića nije bilo nikoga jer je pljuštala kiša, i bila je, rekoh, nedjelja, i okolnosti su bile takve, ljudi su bili takvi, da više ne bude nikoga, upao sam naglavce u prozu Mirka Kovača. Toliko puta spomenuti hotel pod plata…

Svetislav Basara - Sirotinjske imperije: Srbija, Bugarska, Albanija

Uobičajilo se smatranje da su takozvane velikodržavne ideje, poput projekata Velike Srbije, Bugarske i Albanije – koje i dan-danas raspolažu ogromnim (i razornim) potencijalom mobilizacije masa – specifičnost Balkanskog poluostrva, ali već ovlašno prelistavanje istorije XIX veka pokazuje da su te ideje zapravo uvezene sa zapada i da su u toj stvari gorepomenute balkanske zemlje bile „savremenije” nego danas i u sazvučju s duhom vremena, što je inače retkost u njihovim istorijama.
Vreme o kojem govorimo je druga polovina XIX veka, doba buđenja i uspona nacionalnih romantizama i s njima povezanih težnji ka ujedinjenju svih Italijana i svih Nemaca u jednu državu, što je – ne bez velikih žrtava – 1871. konačno i ostvareno i što je srpsku kulturnu i političku elitu, naročito nakon što je Kneževina Srbija stekla puni suverenitet, podstaklo da sledi nemački i italijanski primer i da pokrene projekat ujedinjenja svih Srba u jednoj, po mogućstvu što većoj državi, a u idealnom slučaju u državi č…

Imre Kertész - Narod je postao stvar

„Narod” u 18. stoljeću, a još više u 19. stoljeću, bilo da je bio kmet ili priprost puk, bio je prije životinja nego „stvar”, što je postao u 20. stoljeću.
Imre Kertész, „Dnevnik s galije”

Mirko Kovač - Jeste li vi onaj koji siječe ruke, gospodine ministre?

Srž te politike ponajbolje je definirao jedan srpski političar koji je pred masom od sto tisuća ljudi uzviknuo, „ruke će biti odsječene svakome tko nosi zastavu koja nije srpska”. Taj je rukosječa, komandant paravojnih postrojbi Srpska garda, četrnaest godina kasnije postao ministar vanjskih poslova Srbije, putovao je i razgovarao s mnogim ministrima i predsjednicima u svijetu, a da ga nikad nitko od njih nije upitao, jeste li vi onaj koji siječe ruke, gospodine ministre?
Mirko Kovač, „Vrijeme koje se udaljava”