Ljudi ratnici

Ljudi ratnici pobede ljude rudare.
Ljudi ratnici pobede ljude sa severa.
Ljudi ratnici pobede ljude zemljoradnike.
Ljudi ratnici pobede ljude ljudoždere.
Ljudi ratnici pobede ljude planinare.
Ljudi ratnici pobede ljude bolesnike.
Ljudi ratnici do nogu potuku ljude ratnike.
Kasnije nastupe ljudi ljubavnici
i pobede ljude ratnike.


Brana Petrović, „Ljudi ratnici” 


Ružokradice

Neko bude ružino drvo
Neki budu vetrove kćeri
Neki ružokradice

Ružokradice se privuku
Ružinom drvetu
Jedan od njih ukrade ružu
U srce je svoje sakrije

Vetrove se kćeri pojave
Ugledaju obranu lepotu
I pojure ružokradice
Otvaraju im grudi
Jednom po jednom
U nekoga nađu srce
U nekoga bogami ne

Otvaraju im otvaraju grudi
Sve dok u jednog srce ne otkriju
I u srcu ukradenu ružu


Vasko Popa, „Ružokradice” 


Posedovali su veštinu da kombinuju autoritet i ravnodušnost, strogost i nemarnost

Rimljani, Turci i Englezi mogli su da zasnuju trajnija carstva zato što, odbojni na svako učenje, nisu nijedno nametali pokorenim narodima. Nikada oni ne bi uspeli da održe tako dugu hegemoniju da su bolovali od nekog mesijanskog poroka. Neočekivani tlačitelji, administratori i paraziti, spahije bez ubeđenja, posedovali su veštinu da kombinuju autoritet i ravnodušnost, strogost i nemarnost. Upravo ta veština, tajna pravog gospodara, nedostajala je nekoć Špancima, kao što bi verovatno nedostajala i osvajačima našeg vremena.


Emil Cioran, „O nezgodi biti rođen” 


Telo žene


Telo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nežnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u seni svoje svetlosti?

Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cveća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.

Dok spavaš ti se igraš, reko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i večna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.

Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.

Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku što ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svetla.

Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gde sve počinje, i odakle smrt ne silazi.

Ima li lepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.

Evo te, pobeđene i gole, ali ko će proći
ispod slavoluka sa vencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvek.

Zagledan u beskrajne prostore otvaram
deo po deo tvog tela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.

Tu je i nevidljiva pesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih veđa.


Pablo Neruda, „Telo žene” 
Fotografija: Artem Nadyozhin


Zemlja je takvih lešinara i ucenjivača presita i oni su najmanje pozvani da joj kapu kroje

A što mi Ćurčin potura neku „nelojalnost” i „nevreme”, — ja ću mu sada odgovoriti svom svirepošću istine, makar to odisalo na najautentičnije „gangsterstvo”.
Gospodine Ćurčinu, ja nisam nikad bio poltrončina kao vi pa da zavolim ovu zemlju. Zemlja je takvih lešinara i ucenjivača presita i oni su najmanje pozvani da joj kapu kroje.



Rade Drainac
Iz knjige „Izdajstvo intelektualaca: politička publicistika i drugo”


Razgovor s Arsenom Dedićem

Arsen Dedić, šibenski i zagrebački pjesnik i šansonjer, jedan je od naših najvećih živućih (estradnih) umjetnika, čovjek koji iza sebe ima 37 objavljenih diskografskih izdanja i tridesetak knjiga. Ovaj neponovljivi Šibenčanin podario nam je neke od najljepših stihova domaće književnosti, a brojne njegove pjesme nadživjet će ne samo autora, nego i njegove suvremenike, kao i generacije kojima tek slijedi upoznavanje s monumentalnim Arsenovim djelom. Ukratko, Arsen Dedić odavno se upisao u vječnost te stoga s ponosom i posebnim zadovoljstvom objavljujemo razgovor u kojem će vam veliki umjetnik ispričati ponešto o svom djetinjstvu, mladosti i poznom dobu, kad svoju priču, kako kaže, pomalo privodi kraju.

Kako je bilo odrastati u ratnom i postratnom Šibeniku?

- Rođen sam 1938. godine. Kuću u kojoj sam rođen kupio je moj pradjed Krste. Imam čak i "pismo" od te kuće, kupoprodajni list. Svi smo u njoj rođeni: brat, pokojna sestra, moj otac i dida Tode. Moj ćaća bio je visokokvalificirani zidar, poslovođa poduzeća koje je gradilo svjetionike. Otac je bio i izuzetno glazbeno nadaren, svirao je u šibenskoj narodnoj glazbi. U godinama mog odrastanja živjelo se vrlo jednostavno. Moja mater u brak s ocem stupila je nepismena. Kasnije sam je ja opismenio pa je čitala podlistke i romane u Slobodnoj Dalmaciji. Kao i moj otac, i ja sam svirao u šibenskoj narodnoj glazbi. Već s jedanaest godina. U Šibeniku sam završio srednju muzičku školu, a svojom voljom u Zagrebu sam još jednom diplomirao u srednjoj muzičkoj. Htio sam se čim bolje pripremiti za akademiju. Kao petnaestogodišnjak svirao sam u kazališnom orkestru. Šibenik je tada imao sjajnu operetu. Mate Relja je tada tamo glumio, a s njim sam radio i na filmu "Vlak u snijegu", za koji sam napravio glazbu. Nema više ni Mate… Postojao je taj jedan zgodan krug, kako ja to kažem, društva liječenih Šibenčana. U Zagrebu sam imao ujaka, Matiju Kovilića, pa sam tu dolazio i prije nego ću se doseliti radi školovanja. Prvi put sam u Zagreb, sjećam se dobro, došao 1948. godine. Tada sam se prvi put u životu vozio taksijem. Vodilo me na ručak u Šumski dvor iz Žigrovićeve ulice.

Vaš drugi ujak u Drugom svjetskom ratu bio je partizan, borac slavne Prve proleterske brigade. 

- Da, imam jednu knjigu, baš neki dan sam je gledao. Skradin i okolica. Imam i njegovu fotografiju. On je bio prvi koji je iz tog sela, Rupe, u blizini Roškog slapa i franjevačkog samostana Visovac, otišao u partizane. Josip Mišković. Umro je lani u Beogradu. Nosilac je partizanske spomenice. Otpočetka je imao simpatiju za radničke pokrete pa je sudjelovao u organizaciji radničke borbe, prvo u Šibeniku, a onda i u Zagrebu, pa i u Mariboru. Na koncu je završio u Prvoj proleterskoj. Tamo je upoznao jednu Beograđanku, koja je bila liječnica i borkinja. Nakon rata su se oženili i preselili u Beograd. Kasnije je pomogao mom bratu Milutinu da dobije stanovite mogućnosti za obrazovanje. 

Rastužuje li Vas činjenica da veliki broj ljudi u Hrvatskoj na ustaštvo danas gleda u drugačijem svjetlu nego nekad?

- Uvijek je bilo neke fašistoidne potrebe u ljudima. Ne mogu na to nikako pristati. Kad sam prvi put bio u Americi tamo sam naučio četiri stvari. Prva je da se čovjeka nikad ne pita za koga glasuje, druga – ne pita ga se koliko zarađuje, treće – ne pita ga se koje je vjeroispovijesti i četvrto – tvoja sloboda seže do moje slobode.

Kako ste kao dijete iz radničke kuće uspjeli studirati dva fakulteta? Osim glazbene akademije studirali ste i pravo. Bili su to sirotinjski studentski dani?

- A šta ja znam. Uvijek govorim da je sve do osobe, sve je do čovjeka. Šta je meni mater slala iz Šibenika? Dok sam studirao i stanovao u domu u Jurjevskoj, poslala bi mi komadić pršuta ili sira i koju bocu vina. To odmah staviš na stol i međusobno se dijeli. Te naše pakete nosili su stari Šibenčani koji bi putovali vlakom. Ja bih se naslikao na kolodvoru da me vide i da mi daju taj paket. Jedanput mi je od majke stigao brzojav u kojem je stajalo: "Čekaj paket, nosi nepoznati čovjek". Onda sam ja čekao nepoznatog čovjeka, pokazivao se na svim prozorima da me taj čovjek prepozna. Tako se živjelo i studiralo.

Kako to da ste upisali pravo?

- Roditelji su me tjerali da studiram nešto ozbiljno, a ne muzičku akademiju. Onda sam upisao i jedno i drugo. Na pravu sam došao do samog kraja, ali sam ga onda ipak maknuo. Kad ste kod studiranja, imam jednu zanimljivost: na isti dan veljače sam diplomirao muzičku akademiju i transplantirao jetru prije jedanaest godina.

Svoj prvi album objavili ste 1969. godine, a književnik Dušan Kovačević napisao je da ste s njim jugoslavensku šlageristiku emancipirali od kolektivnog. 

- Da, Dušan je odličan pisac i pamtim taj njegov tekst. Moj prvi album nosio je naziv "Čovjek kao ja" i bio je to prvi put da se netko kroz šlager obraća u prvom licu jednine.

Socijalizam je slavio kolektiv, a kad smo se prebacili u novo društveno uređenje podrazumijevalo se da će u njemu lakše biti individualac. Međutim, ispostavilo se da smo opet gurnuti u kolektiv, ovaj put nacionalni. Mi Hrvati i te priče. 

- Daj ti obavi razgovor sam sa sobom, jer bolje govoriš od mene. Da, opet se inzistira na nekom novom kolektivitetu. Opet je - mi smo ovo, mi smo ono, a ne - ja sam to i to. Velika je odgovornost biti "ja", ali ja ću ostati „čovjek kao ja“. I dalje to potpisujem, nakon toliko godina. Znate, ja se poprilično držim riječi, što nije tako uobičajeno. Kad sam otišao iz Splita, kad su Gina Paolija i mene prognali s festivala koji se održavao na Prokurativama nakon što smo otpjevali pjesmu "Vraćam se" – fizički su nas napali, a ta pjesma sad je već u školskim udžbenicima – rekao sam da više nikada neću tamo doći. Govorili su, ma pusti njega, eto ga opet dogodine, ali nisam se vratio. Nisam tamo otišao 46 godina. Tako, dijelim svoj život na vlastitu odgovornost. 

Kako je došlo do vaše suradnje Borom Đorđevićem?

- Vojkan Borisavljević je pravio koncerte, ne znam više kako se zvao taj festival, ali on bi uz koncert spojio i neke izvođače da nastupaju zajedno. Tako je spojio mene i Boru Đorđevića. Nas dvojica smo se malo viđali, uglavnom oko tih nastupa, a nakon devedesetih nismo se više čuli. Ipak, moram reći da je od tih kantautora u Srbiji Bora Đorđević bio najdarovitiji. Više vjerujem njemu, nego balaševićizmu i tim stvarima. 

U svojoj ste poeziji uvijek tražili slobodu. Jeste li ostali razočarani kad ste shvatili da promjena društvenog uređenja zemlje ne podrazumijeva i slobodu kakva se očekuje od takozvanih slobodnih društava?

- Slobodu treba naći u sebi. Sloboda je ponašati se slobodno, bez obzira koliko ti slobode, a koliko ropstva nude izvana. Stvar je u tome koliko slobode ja osjećam unutar sebe i koliko je realiziram; koliko pristajem na ropstvo, a koliko na slobodu. Dakle, to je osobna odluka i samo se o tome radi. Osobno, bez obzira na sve muke koje sam prošao i još uvijek ih prolazim, osjećam se kao slobodan čovjek. 

Kome ste napisali "Ne daj se Ines"?

- Ona se bavila plastičnim umjetnostima, Ines, živi u Milanu i udovica je bez djece. Nikad me nije niti za trenutak napustila. Napravila mi je jednu brončanu bistu, pet poštara ju je nosilo koliko je to bilo teško. Gotovo svake godine dođe, uzme sobu u hotelu Esplanade i provede u Zagrebu tri, četiri dana, da mi bude blizu i da se vidimo. Kaže da ju je moja pjesma obilježila za cijeli život. Evo, baš danas me zvao Rade Šerbedžija, da me pita mogu li s njim nastupiti u travnju, jer će, naravno, izvoditi i Ines. Ona me, dakle, još uvijek ne napušta u emocionalnom smislu, a s njom sam prekinuo prije 51 godinu. Jel' to u redu?

Jeste, ako ne povlači sa sobom ljubomoru nekih novih ljubavi. 

- Moja Gabi je dobrim dijelom svemu tome svjedočila. Nakon svih tih prošlih ljubavi ostala su prijateljstva. Samo jedna je, možda, od tih ljubavi ostala u nekom lošem sjećanju. One bi sutra sve za mene dale ruku, a i ja bih za njih. Je li to u redu? Moja najveća ljubav prije Gabi bila je Božidarka Frajt. I danas smo prijatelji. Ona je dijete s Kozare, bila je u ustaškom dječjem logoru u Jastrebarskom. Nije znala niti kad je rođena pa je kasnije svoj rođendan slavila kad je i meni rođendan. Tako smo živjeli.

Koliko je poznato, Vama novac nikad nije bio pretjerano bitan.

- Neee. Nikad. Imao sam uvijek onoliko koliko mi je trebalo. Imao sam toliko da sam čak i drugima mogao pomagati. Nikad oko toga nisam pravio paniku, a nisam je pravio niti oko karijere. Znam koliko znam. Najbolji su o meni pisali najbolje, od Veselka Tenžere do Igora Mandića. Znam šta to znači. Nisam ni siromašan, ni častohlepan, ni gramziv.

Vaša generacija preživjela je jedan, ali nije vas zaobišao ni drugi rat. Kako ste provodili devedesete?

- Znate kako koriste onaj pojam „branitelj“; svatko je bio branitelj na svoj način. Ja sam kao prvo bio rukopisni branitelj. Pisao sam pjesme "Između nas rat je stao", "Majka hrabrost" i slično. Moja mater je cijelo vrijeme bila u Šibeniku po kojem su padale bombe. Njoj je dvorište bilo puno onih zvončića ili kako se to već zove. Pitao sam je - majko šta si napravila s time, a ona mi je rekla – skupila u traveršu i bacila u kanal. Nakon očeve smrti ona je dvanaest godina živjela sama, zaključavala se navečer u negrijanu kuću. Kada se bez problema moglo doći u Šibenik, Gabi je išla k njoj i spavale su zajedno u bračnom krevetu moje obitelji. Eto, Gabi ju je čuvala. Ja sam išao na sve strane, pisao, pjevao... U Italiji smo Kemo Monteno i ja, a evo sad je i on bolestan, napravili zajedno sa Sergiom Endrigom jedan koncert za Sarajevo. Za Vladu Gotovca sam išao u Rim, što je njegova udovica pripremila, i tamo sam radio koncerte. Nisam nosio pušku i išao u prve redove, u konačnici ja sam bio čovjek koji je išao prema šezdesetim godinama. Svatko je na svoj način pridonosio.

Jeste li tih godina imali problema zbog svog obiteljskog porijekla?

- Gledajte, mene je rodila čista, što bi se reklo, Hrvatica – katolkinja, Veronika Mišković, a ćaća mi je bio ortodoks – dakle pravoslavac. Morate znati da je u Šibeniku i oko njega živjelo puno, mi to kažemo morlačkog življa. U tom vremenu ljudi su prihvaćali religije onako kako je tko pružao mogućnost održanja, životnog spasa, stjecanja nekog malog posjeda. U to neko vrijeme, recimo, pravoslavna crkva je davala najviše takvih posjeda. Tako su preci mog oca uzeli pravoslavlje.

I, jeste li imali problema zbog takve "krvne slike"?

- Ma jesam... Našlo se tih koji su me prozivali. Uvijek ih se nađe. Zapravo, ja sam imao problema još od početka svoga pisanja. 

Koliko Vam danas zdravlje dopušta da nastupate?

- Jako malo, ali ja sam prošao u tom pogledu sve. Operirane su mi oči, operirane ruke, crijeva, transplantirana jetra i tako dalje. Međutim, kao što vidite, izduravam. Uskoro idem u Mostar i Sarajevo. Tamo ću nastupati sa svojim Matijom. To će mi biti malo teško. Da vam otvoreno kažem, već sad pomalo razmišljam..., mislim da pomalo privodim svoju priču kraju. 

Na što mislite kad to kažete?

- Ne radi mi se više. Bio bih sa svojim unukama. Ima ona pjesma koja se zove "Svjetlosti moje duše". Unuke su svjetla moje duše i bavio bih se s njima. Gladni nismo i ne stignemo više biti gladni. Prema tome, tako primam stvari.

U pjesmi „Niko više ne sanja“, rezignirano kažete kako su na kraju u igri barabe. "Nitko više ne sanja / snovi su za slabe / svi su užasno budni / u igri su barabe…" Tako vidite ovo vrijeme?

- Vidim ga svakako. Napisao sam ja, znate, jedno tridesetak knjiga. Evo, sad su mi u Bosni objavili jedno odlično izdanje koje se zove "Brzim preko Bosne". Imam jednu pjesmu "Vlakom prema jugu" i u njoj stih „brzim preko Bosne“ pa su izdavači tako nazvali knjigu. Već su objavljena dva izdanja. Lijepo i otmjeno oni to rade. Sad upravo pišem jednu pjesmu, uvijek ovako skiciram i pravim bilješke. Pjesma će se zvati „Pustinja raste“, jer svi najbolji ljudi oko mene odlaze. Nema više Mate Došena, Nikice Kalođere, Endriga, Bulata Okudžave. Kad sam bio u Sloveniji, u Ljubljani na jednom koncertu povodom 50 godina slovenske popevke, vidim nema Privšeka, nema Rijavca, nema Majde Sepe, nema Marjane Deržaj, nema ni Kore Potočnik, moje ljubavi kojoj sam napisao poemu. To je ona koja se ljubila kao da mora - Potočnik Kora. Kao da sam došao u pustinju i sad baš pišem pjesmu o toj pustinji. Danas-sutra ću je završiti.




U traganju za izgubljenim


Kaći

Imati vinograd, vinograd na Fruškoj Gori.
Kolibu sa malim tremom, čvorka,
Čvorka koji čavrlja u tvom snu.
Šefteliju koja silazi na Dunav, da se okupa,
Al šefteliju koju si ti zasadila
U danima našeg gospodstva.
Imati konja, belog, s krilima od šećera.
Konja dostojnog da nosi Dositeja.
I davati mu zob iz ruke žive zobnice
Baš kao ti meni vino
U danima naših iluzija.
Imati pčele, saradnice sunčevog genija.
Spasavati ih od oluje, leda iz oblaka.
Sveto saće izneti pred prijatelje,
Kao pesme bezbožničke mladosti
Iz slavnog doba naših metafizičkih strahova.
Imati zmiju. Da čuva verige, kolevku i prag.
Hraniti je magnetima, pepelom sa ognjišta.
Osvetljeni njenim zenicama,
Pokisli do gole kože,
U nezaboravnoj drhtavici naše prisnosti.
Imati psa, ljuticu, mešanca gordog.
Da zavija na Severnjaču u noći bogojavljenskih
mrazeva.
Zver nebeska da se skameni
Od urlika našeg psa,
U neponovljivim danima naših gubljenja.


Brana Petrović, „U traganju za izgubljenim”


Odavde nikud više ne idem


Već od prvog trenutka kad sam iz Haslera preko Španskog trga pogledao Rim, duboko sam udahnuo i osetio da sam spasen. Odavde nikud više ne idem, pomislio sam u tom prvom trenutku. Stajao sam kraj otvorenog prozora i rekao sebi, ovde sam, ovde ostajem, ništa me više neće odvesti odavde. I to se ostvarivalo, ostao sam u Rimu, nikud nisam otišao. Sve sam te druge gradove, doduše, voleo, ali nijedan nije tako suštinski egzistencijalno delovao na mene. U svim tim gradovima sam duže ili čak dosta dugo živeo, ali ni u jednom se nikad nisam osećao kao kod kuće. Svi ti gradovi su mi, doduše, kako se uvek nepromišljeno kaže, prirasli za srce, ali nijedan nije samim tim postao moj grad. Sve ih volim, pre svega Lisabon, Varšavu, Krakov, Palmu, čak i Beč i Pariz, pa London i Palermo, ali ni u jednom od tih gradova danas ne bih dugo izdržao. Ostavio sam ih za sobom, ne osećajući da sam izgubio nešto što pripada apsolutno meni. Nekada sam mislio da bih i u Lisabonu mogao da provedem mnogo godina kao u Rimu, ali onda mi uvek padne na pamet moj stric Georg, sa svojim ipak umesnim rečima o tom, kako ja mislim, najveličanstvenijim od svih gradova. Lisabon je zaista još lepši od Rima, ali to je provincijski grad. U Lisabonu sam proveo najlepše vreme svog života, ali ipak ne i ono najbolje, kao u Rimu. U Lisabonu postoji, kao ni u jednom drugom gradu na svetu, ono što nazivamo arhitekturom prirode. U Lisabonu je taj pojam na vrhuncu, Gambeti, šteta što niste imali prilike da boravite u Lisabonu. To su bile moje najlepše godine, a možda i najsrećnije. Ali idealan grad za moj dušu, koji me je, na kraju krajeva, uvek najviše zanimao, Lisabon ipak nije bio, dok je Rim to uvek bio. Rim je grad za duh, za duh antike Rim je bio idealan grad, za današnji duh on je opet idealan grad, upravo za današnji duh i haotične političke prilike koje danas vladaju. Drugi gradovi to nisu, često tvrdim kad razmišljam o idealnom gradu za duh, nije to čak ni Njujork, a Rim jeste, sasvim izričito, sa sigurnošću. Ovde je eksplozivno, i to mi odgovara, Gambeti. Rim je eksplozivan, Gambeti, ja to volim.


Thomas Bernhard, „Brisanje: raspad”
Fotografija: Igor Varga, Rim, jul 2014. g.


Celog života sam uvek mrzeo sve titule i nosioce titula

Celog života sam uvek mrzeo sve titule i nosioce titula. Oni mi se gade više od svega. Čim čujem univerzitetski profesor, pripadne mi muka. Jedna takva titula većinom je dokaz izuzetne budale. Što pompeznije jedna takva titula zvuči, utoliko je veća budala nosi.

...

Ali ta pomama za diplomama i titulama nije, naravno, pronalazak ovog stoleća, ljudi su se oduvek ravnali po tome. Kako su same sebe premalo cenili, jednog dana, vekovima ranije, dali su sebi diplome i titule da bi u svojim očima dobili na značaju.


Thomas Bernhard, „Brisanje, raspad”